I to je moguće u 2026.: Mjesto nadomak Šibenika bez vodovodne mreže

Piše: Marijana Kljaić

Vrsno je danas jedino naselje na administrativnom području Grada Šibenika bez priključka na javni vodovod. Prema popisu iz 2021. ovdje živi 58 ljudi, a planirana mreža obuhvatila bi zaseoke Budimiri, Budimiri gornji, Badići, Nakići i Belaci, ukupno oko 4,2 kilometra cijevi. Mjesto je dvadesetak kilometara od grada, a vodu mještani i danas skupljaju u gusternama ili je dovoze autocisternama. Meni je, priznajem, teško i zamisliti kako je to u svakodnevici.

Sva dokumentacija gotova, gradnja čeka samo novac

Ono što kod cijele priče najviše zbunjuje jest da projekt više nije zapeo na papirima. Sva dokumentacija, od idejnog i glavnog projekta do građevinske dozvole, je ishođena, ali se povlači pitanje financiranja.

To je u siječnju 2025. otvoreno priznao i direktor Vodovoda i odvodnje Zvonimir Štrkalj: „Na administrativnom području Grada Šibenika još samo naselje Vrsno nema tekuću vodu, ali sva dokumentacija za taj vodovod je spremna, početak radova ovisi samo o novcu, a po svoj prilici će Grad to isfinancirati vlastitim sredstvima.”

Da je Vrsno posljednje na redu čuli smo i od samog gradonačelnika Željka Burića. U travnju 2025., na predizbornom obilasku susjedne Lepenice koja je tada dobila vodu, najavio je da se prvo dovršava spajanje otoka, a tek „potom nam preostaje izgradnja vodoopskrbne mreže na prostoru Vrsnog”. Do lipnja 2026. nema nikakve vijesti da je gradnja u Vrsnom uopće počela, a teško da će on ikad više tu nogom kročiti.

A da se radi o sasvim izvedivoj stvari, najbolje pokazuje upravo ta Lepenica: vodovod je napokon dobila u travnju 2025., 2.217 metara cjevovoda i 38 priključaka, vrijednosti 376.991 euro, sve financirano europskim novcem iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Vrsno je sličnih razmjera, ali mu je financiranje ostalo otvoreno pitanje, a konkretnu vrijednost Grad još nije ni objavio.

Najviše boli kad čujem da je Vrsno „par kuća” za koje se ne isplati ulagati, no nije baš to tako. Uz poljoprivredu mještani navode i niz obrta, od građevinara i kamenoklesara do bravara, servisa za čišćenje i izrade PVC stolarije. Tu su i tisuće stabala maslina te loze babića, a ima i OPG-ova koji prodaju maslinovo ulje, babić, jaja itd. Sve su to djelatnosti kojima voda nije luksuz nego radni uvjet, pa je njezin nedostatak izravna kočnica razvoju mjesta koji očito ima potencijala.

Vjetroagregati iznad sela, a novac ide Gradu

Iznad Vrsnog i susjedne Grebaštice već se sedamnaest godina vrte vjetroagregati. Vjetroelektrana Orlice puštena je u pogon 2009. i ima 11 turbina ukupne snage 9,6 megavata, a otvorila ju je tadašnja premijerka Jadranka Kosor.

Vjetroelektrane snage veće od jednog megavata plaćaju naknadu od 0,01 kune po isporučenoj kilovatsatnoj energiji, i to jedinici lokalne samouprave, dakle Gradu, a ne naselju na čijem se području turbine nalaze. Za samu Orlicu operater navodi godišnji doprinos lokalnoj samoupravi veći od 25.000 eura.

TRIS je još 2014. izvijestio da je Grad Šibenik sa svih vjetroelektrana na svom području uprihodio oko 100.000 eura u 2013. i oko 90.000 eura u 2014. Selima na čijem su području turbine, kako je tada potvrdila i sama gradska uprava, nije otišlo ništa.

Da se taj model nije promijenio, pokazala sam i na primjeru drugog šibenskog vjetroparka: Grad je priznao da su prihodi od naknade „nenamjenska sredstva” i da ne može specificirati što je od toga uloženo u sela iznad kojih se turbine vrte. Novac sjeda u proračun, a traga o tome vraća li se išta u mjesta koja trpe teret nema.

Ne traži nitko da Grad prestane ulagati u kulturu, baštinu ili tvrđave, to su vrijedni projekti i drago mi je kad ih ima. Ali ne mogu shvatiti kako se istovremeno nalazi novac za desetke velikih investicija, kako se iznad sela gotovo dva desetljeća vrte turbine koje Gradu donose prihod, a jedno naselje i dalje čeka vodu, najosnovniji uvjet za normalan život.