Spomenik na brdu Pisak je potpuno zapušten

Teško je uopće pojmiti uvjete u Šibeniku 1941. godine. Potez od Zadra do Splita je bio pod Talijanima, bila je to brutalna vladavina. Koja mora da je to bila atmosfera u gradu, neizvjesnost i gdje leti glava vrlo lako, gdje su okupatori kažnjavali potpuno nedužne ljude na zvjerske načine ako bi se i netko odvažio na neku sabotažu ili podrivanje nove vlasti.

Ulica dan danas u Rokićima nosi naziv “Put prvog šibenskog partizanskog odreda” i na vrhu brda, u nastavku ulice, je ovaj spomenik u njihovu čast. Ne možemo mi danas ni zamisliti kako je to izgledalo, ali ono što jest moguće zamisliti je taj 12. kolovoza 1941. kad su iz očaja i želje da se nešto popravi hrabri ljudi otišli u nepoznato. Morali su nešto probati, trebalo je imati petlje za to. Većina ih se nije vratila, a Talijani, kojih je bilo dosta, nakon uspostavljanja Jugoslavije su malo po malo se iselili s ovih prostora. Nije ni čudo da se nisu osjećali dobrodošlima ovdje nakon svega.

Ne ponovio se taj užas više nikad, a bez obzira što mislite na poslijeratna zbivanja i samu Jugoslaviju, Tita i tog društvenog uređenja, ovo su bili naši sugrađani koji su u tom trenutku učinili ultimativnu žrtvu.

Pusta ta priča silnih aktivista, udruga, muzeja i galama oko javnog novca, a nisu u stanju održavati vlastite spomenike. Koliko može koštati obnoviti slova, ako im je već kao toliko stalo?