Paško Rakić je rekao svoje povijesno “NE”: Rijetko viđena hrabrost političara da štedi javni novac. Bravo!
Legendarni brod Tijat desetljećima je bio dio identiteta šibenskog akvatorija. Od 50-ih godina prošlog stoljeća prevozio je generacije otočana, da bi ga Jadrolinija na kraju proglasila starim, neisplativim i spremnim za rezalište. Tu uskače Šibensko-kninska županija, tada pod Markom Jelićem koji je kao predizborni štos (parlamentarni) kupio brod za oko 35 tisuća eura “spašavajući baštinu”, uz podršku jako male grupe ljudi. Nije mu pomoglo za izbore i nije ni blizu prošao prag.
Godinama kasnije, kraj priče izgleda mnogo manje romantično. Brod je star gotovo 70 godina, klase trupa, motora i vatroopreme su istekle, stoji privezan otkad je kupljen, a na njega je već otišlo najmanje stotinjak tisuća eura u kupnju, minimalan remont koji je odrađen pred lokalne izbore i druge troškove.
Paško Rakić osvaja izbore i radi nešto što je u domaćoj politici gotovo pa revolucionarno: usudi se reći da projekt možda nema smisla i da je jedna od opcija potpuno odustati jer je užasno skupo i ne da se neće nikad isplatiti, nego će biti ogroman teret za županiju. Danas je već jasno da Županija odustaje od obnove i brod ide na prodaju.
Prokletstvo javnog novca: sve izgleda lako dok plaća netko drugi
Ključna brojka koja se cijelo vrijeme vrti oko Tijata je 1,2 milijuna eura što je procijenjeni iznos za potpunu obnovu kako bi brod opet bio plovan i pretvoren u brod-muzej. Teoretski, tih 1,2 milijuna eura “dolazi iz fondova”: Fond za otočni razvoj i EU sredstva. Rakićevi savjetnici su mu vjerojatno rekli da je to tek početak troškova, da je brod star i da nema dijelova i da je sve teška (skupa) komplikacija.
U stvarnosti, to je klasično prokletstvo javnog novca: novac “nije ničiji” pa se lakše maše milijunima, iako smo svaki euro iz EU fondova već platili kroz poreze, PDV, skuplje proizvode i inflaciju. A onih 1,2 milijuna eura tek je početak; svi znamo kako završavaju javni projekti: troškovi rastu, rokovi se šire, a “nepredviđeni radovi” postanu normalna stvar.
Zašto je Rakićev “NE” važan presedan
Paško Rakić je ovaj projekt dobio u nasljeđe kao politički i financijski vrući krumpir koji je nastao tuđim potpisima i tuđim obećanjima. Unatoč tome, mogao je mirno nastaviti po inerciji i s figom u džepu se slikavati uz brod, govoriti o “baštini” i europskim sredstvima i čekati da netko drugi jednog dana plati račun dok brod propada.
Umjesto toga, izabrao je razuman put: jasno je poručio da Županija ne može i ne želi ulaziti u projekt čiji su stvarni troškovi nejasni i vjerojatno veći od projektiranog. Prihvatio je da će dio javnosti biti razočaran, ali da je odgovornost prema proračunu važnija od stvaranja iluzije kako sve možemo, samo ako povučemo fondove što nas je često dovodilo u financijske probleme.
Evo prilike za ljubitelje Tijata, organizirajte se i kupite ga
Županija sada brod stavlja na prodaju, čime ova priča dobiva logičan završetak: ako je Tijat doista toliko drag i važan, sada je prilika da se njegovi istinski zaljubljenici, otočani i svi koji su godinama zagovarali njegovu obnovu sami udruže, skupe sredstva i preuzmu projekt u vlastite ruke. To je i najpošteniji put: bez javnog novca, bez tereta na proračun i bez iluzije da ovako star brod može opstati samo zato što se financira “tuđim” milijunima. Ako postoji stvarna volja i ljubav prema Tijatu, sada se napokon može pokazati vlastitim novcem, vlastitom organizacijom i bez računa koji bi plaćali svi građani.