Sa 0,20 na 0,53 eura: Šibenik je spomeničku rentu snižavao, sad je diže na zakonski maksimum

Grad Šibenik objavio je na javnom savjetovanju nacrt nove Odluke o visini spomeničke rente. Prijedlog uvodi jedinstvenu stopu od 0,53 eura po četvornom metru poslovnog prostora, mjesečno, za sve koji posluju u zaštićenoj zgradi ili na području kulturno-povijesne cjeline grada. Savjetovanje je otvoreno do 14. lipnja 2026.

Taj iznos nije slučajan. To je gornja granica raspona koji dopušta novi Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Od svega što je smjela odabrati, gradska uprava predlaže najviše moguće.

Tko plaća rentu

Spomeničku rentu plaćaju obveznici poreza na dohodak ili dobit koji obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili unutar kulturno-povijesne cjeline. U Šibeniku to obuhvaća gotovo cijelu staru gradsku jezgru, upisanu kao kulturno-povijesna cjelina, te pojedinačno zaštićene zgrade izvan nje. Osnovica je korisna površina poslovnog prostora. Oslobođeni su jedino korisnici koncesije na kulturnom dobru i oni kojima je pretežita djelatnost proizvodnja ili prerada, pa kako su prostori u jezgri uglavnom trgovine, ugostiteljstvo i usluge, izuzeće u praksi obuhvaća malen broj obveznika. Kafić, konoba, suvenirnica ili ured u jezgri rentu plaćaju.

Što obrazloženje kaže, a što prešućuje

Povod promjeni je novi zakon („Narodne novine” 145/24 i 151/25), na snazi od 1. siječnja 2026. On u članku 116. traži da se renta iskaže u eurima i plaća mjesečno, pa staru odluku iz 2004., koja je iznose vodila u kunama, treba uskladiti. To je nužan administrativni korak.

Obrazloženje nacrta time se i iscrpljuje. U svega tri rečenice navodi da je „postojećom Odlukom definirano da se spomenička renta plaća u godišnjem iznosu, a novi Zakon izričito definira … da se spomenička renta plaća mjesečno” te da se iznos sada određuje u eurima. Ono najvažnije izostaje: nigdje ne piše da je 0,53 eura ujedno zakonski maksimum, ni da za dio obveznika znači poskupljenje. A usklađivanje sa zakonom ne određuje koliko će renta iznositi. Zakon dopušta raspon od 0,13 do 0,53 eura, a visinu unutar njega bira Grad. Šibenski nacrt ne stupnjuje po zonama i ne ostavlja prostor između, nego postavlja jednu stopu točno na vrhu.

Za jezgru je to poskupljenje, ne preračun

Je li nova stopa veća ili manja od dosadašnje, vidi se tek iz onoga što su obveznici stvarno plaćali. Postojeća odluka mijenjana je više puta, a dvije posljednje izmjene išle su prema dolje:

• 2016. godine Grad je jednu kategoriju poslovnih prostora snizio sa 7,00 na 4,00 kune mjesečno po kvadratu (izmjenu je potpisao tadašnji predsjednik Gradskog vijeća Ivica Poljičak).
• 2019. godine renta za 1. zonu, dakle za samu jezgru, snižena je s 3,00 na 1,50 kune mjesečno po kvadratu. Tu je izmjenu potpisao predsjednik Gradskog vijeća Dragan Zlatović, isti koji potpisuje i ovaj nacrt iz 2026.

Po fiksnom tečaju (1 euro = 7,5345 kuna) tih 1,50 kuna iznosi oko 0,20 eura. Toliko je poslovni prostor u jezgri plaćao od 2019. Nacrt za 2026. tu stopu diže na 0,53 eura, što je rast od oko 167%, gotovo dva i pol puta, i viši je čak i od 3,00 kune (oko 0,40 eura) koliko se plaćalo prije sniženja 2019.

Nova odluka ukida razlikovanje zona i sve izjednačuje na maksimumu. Onima koji su bili na 1,50 kune renta naglo raste, dok kategorija koja je od 2016. plaćala 4,00 kune, što je gotovo točno 0,53 eura, ostaje na istome. Za prostor od pedesetak kvadrata u jezgri to praktično znači skok s oko deset na dvadeset šest eura mjesečno, odnosno s oko 120 na gotovo 320 eura godišnje.

Koliko je tu zapravo novca

Spomenička renta nije velika proračunska stavka. Za razdoblje 2026. do 2028. planirano je oko 45.000 eura godišnje prihoda, a u 2024. naplaćeno je oko 40.000 eura. Prihod se dijeli 60% gradu i 40% državi i smije se trošiti isključivo na zaštitu kulturnih dobara, pa se njime u Šibeniku dosad sufinancirala katedrala svetog Jakova, restauracija u palači Mattiazzi i obnova arhitektonskih detalja u jezgri. Uz to, zakon zadržava i indirektnu spomeničku rentu po stopi od 0,05% prihoda, koju neovisno o lokaciji plaćaju trgovci duhanom, telekomi, banke, priređivači igara na sreću i još nekoliko djelatnosti, a naplaćuje je Porezna uprava. Banka ili kladionica u jezgri tako plaća oba davanja.

Zbog tako skromnog iznosa odluka da se ide na maksimum djeluje više kao pitanje principa nego punjenja proračuna. Razlika između niže i najviše stope mjeri se za grad u desecima tisuća eura, dok za pojedinog poduzetnika u jezgri znači realno veći fiksni trošak, koji se plaća bez obzira na promet i sezonu.

Taj se kontrast najjasnije vidi usporedi li se renta s onim na što Grad istodobno troši u istoj jezgri. Dok se obrtnicima i ugostiteljima fiksni namet diže na maksimum, u dvojni bedem u Docu ugrađuje se eskalator, skup i godinama osporavan projekt sufinanciran iz EU fondova, umjesto da se prostor jednostavno uredi i vrate obične stube u izvornijem obliku. Logika u kojoj se za upitne atrakcije novac uvijek nađe, dok se teret redovnog poslovanja prebacuje na šačicu preostalih obrta u jezgri, ono je što odluku o renti čini više od administrativne sitnice.