Stigao zagonentni pamflet u urede Grada
DOGODOVŠTINE KOPI PEJST UPRAVE vol. 2
“Gaaaazda, gaaaaaaazdaaa!”, probija se kroz Krešimirov dom nepodnošljivo urlanje, razbijajući gazdinu prijepodnevnu sijestu.
Par trenutaka kasnije ulijeće pobočnik #2 na vrata na kojima piše “Kopi pejst uprava”, a gazda gleda ljutito tko mu to razbija prijepodnevni mir.
“Dobili smo još jedan anonimni pamflet!”, jedva izgovarajući od uzbuđenja i pokušavajući doći do zraka. “Ovaj put je satelitska snimka Šibenika s kratkom porukom! Što mislite, šalje li nam CIA opet neka upozorenja? Možda NASA?”, pita zabrinuto pobočnik #2.
Gazda prodornim pogledom promatra pamflet i ozbiljnim glasom naloži pobočniku #2: “Dovedi mi pobočnika #1, internet ratnici su se prelili u stvarnost, ovo je škakljiva situacija.”
Pobočnik #1 čuvši da je tražen pohita svom brzinom u gazdin ured. Pregledavao je pamflet uzduž i poprijeko.
“Budimo realni”, započinje smirenim glasom pobočnik #1, “to nama nije u interesu. Možda bi dobili i novce od EU za to, ali koliko bi to posla NAMA zadalo. A za što? Da djeca mogu sigurnije šetati gradom ne plašeći se automobilskog udara? Daj me nemoj…”, veli odrješito pobočnik #1.
“Gazda, pobočniče #1, možda i nije loša ideja da barem proba…”, pokušava siroti pobočnik #2 doći do riječi.
“Koješta!”, gazda grubo prekine pobočnika #2.
“Pobočnik #1 dobro veli”, namješta se gazda u stolcu te nastavlja, “neće nas narod pamtiti po komunalnoj infrastrukturi, treba nam nešto što će stvarno zapisati Šibenik u anale povijesti, nešto čemu će se idući naraštaji diviti, moramo biti posebni. Nešto što će visiti svima iznad glava, nešto što će svima biti šaka u oko generacijama koje dolaze. Onda će svi pamtiti MOJE ime, ime pravog gazde ovog grada! A što se tiče djece, nek paze kako hodaju, šta da im ja kažem? Nije moj problem…”, dovrši gazda, zgužva pamflet i grubo potjera pobočnike van svog ureda.