Ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se u politiku vratiti!

Ako je američki san etos o idealima poput slobode, prava, demokracije, jednake prilike za uspjeh svima, onda je hrvatski san imati svoje vino, pismu i najvažnije od svega mandat u Saboru.

Sviju je zatekla novost da je Miroslav Škoro dao ostavku na mjesto predsjednika Domovinskog pokreta. Kruže razna mišljenja zašto, od toga da je nastupio sindrom Sanadera i njegove nagle ostavke 1.7. 2009., da bi par tjedana nakon tog iznenađenja bježao s gaćama na šćapu u kćerinoj VW bubi preko granice. Lijevo nastrojeni mediji pak mu nabijaju na nos što je imao tri izbora i skoro nikakvih rezultata i da je čisto radi srama dao ostavku.Kriminaliteta valjda nema, saznat će se brzo ako ima.

Domovinski pokret uopće nije imao tako loše rezultate. Zašto se rugati “neuspjehu” nove stranke osnovane prije godinu i pol koja je krenula iz nule? Škoro nije nov u politici, on je dugo bio s HDZ-om u prošlosti, uspješan biznismen i zarađivao dobro, možda zbog povezanosti s HDZ-om, a možda i ne. Ni prvi ni zadnji koji je u krevetu bio sa stožernom strankom u nekom trenutku. Imao je već jedan saborski mandat u trajanju od 11 mjeseci 2008., a zastupničke klupe napustio je isto tako naprasno navodeći slične razloge kao i sada, bio konzul za Mađarsku i razne druge funkcije. Od tad se drži svojih mnogobrojnih poslovnih poduhvata i živi ispod radara šire javnosti.

Sve se mijenja 2019. godine kada malo prije predsjedničkih izbora se radi analiza javnog mnijenja i ispada da bi gomila ljudi rado glasala za njega kao predsjednika RH kad bi se kandidirao. Škoro je prelomio i ulazi u trku za predsjednika. Odrađuje debate, relativno je nesiguran u sebe i ne briljira baš. Svejedno, ima “loš” rezultat tako što je na trećem mjestu iza Milanovića i tada još predsjednice Grabar Kitarović sa svega 40-ak tisuća manje glasova od nje.

Dobro, nije uspio u drugi krug upasti, loš rezultat svakako nije pošto je u novijoj političkoj areni potpuno nepoznat. Poznat je široj javnosti kao pjevač i njegovi hitovi od Domovinskog rata nadalje su nam svima još u glavi i time ga praktički svi znaju i toplo dođe oko srca kad zapjeva “Ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se (u politiku) vratiti” i naravno mnogobrojni ostali hitovi kroz godine.

Nakon sasvim solidnog debitantskog nastupa na predsjedničkim izborima Škoro osniva stranku Domovinski pokret 29. veljače 2020. godine. Kreću brzo parlamentarni izbori i HDZ je vidno nervozan zbog Škorinog pokreta koji na krilima sasvim dobrog rezultata predsjedničkih izbora kotira dobro u anketama. Pokazao je da ima nešto političke težine i naumio je to naplatiti. U predizbornoj kampanji na izbore za ljeto 2020. je bilo svačega, Škoro je bio jako nabrušen na HDZ, spominjalo se ako oni budu uvjetovali većinu da Andrej Plenković odlazi kao premijer itd.

Došli i prošli parlamentarni izbori, Plenković je okupio dosad najtjesniju većinu, ali bez Škore 76/151 zastupnika, znači zbilja minimum minimuma. Škoro ne uvjetuje ništa, ide u oporbu. Loš rezultat? Pa eto, vi sami procijenite, unutar manje od godine dana od toga da Škoro je nepoznat u političkim vodama do ipak impresivnih 16 mandata! Kasnije se malo rasipa taj klub, što je normalna stvar i spadaju na desetak mandata.

Godinu i pol nakon osnutka stranke stižu lokalni izbori u Republici Hrvatskoj. Domovinski pokret u svakoj županiji ima svoje kompletne liste za županijska i gradska vijeća, za dobar dio gradova i općina, a u Zagrebu se Škoro natječe za gradonačelnika. Ulazi u drugi krug s Tomislavom Tomaševićem i gubi. Loš rezultat? Pa ovisi kako se gleda, Tomašević je dobro poznat u Zagrebu i već aktivistički i politički kroz veće udruženje ljevice po Zagrebu djeluje, a u Zagrebu slabo prolaze desne opcije, i to se zna. Možda je ipak krivo izabrao gdje će se natjecati za izvršnu vlast na lokalnoj razini. Domovinski pokret osvaja mnoštvo vijećničkih mjesta, u našoj županiji 3 mandata u županijskoj skupštini i jedan mandat u gradskom vijeću Šibenika, ali i po ostalim općinama dobivaju nešto mandata.

Smiješno je uopće očekivati velike uspjehe kroz jedva godinu i pol postojanja neke političke stranke. Politička opcija koja je krenula iz nule, a nije nastala u tranzicijskom periodu rata kad su dobili veliku podršku na sasvim drugi način čeka težak put do veće prepoznatljivosti u populaciji. Ne može se ništa preko noći, samo konzistentnost u radu i držanje principa garantira nekakav uspjeh, pogotovo ako nisi u poziciji dijeliti lovu i utjecaj kao stožerna stranka za glasove.

Uzmimo za primjer Nigel Faragea, on je još od početka devedesetih žustro u parlamentu i na svaki mogući način zagovarao Brexit, a uspjeh s njegovom strankom je uslijedio tek 2016. na povijesnom referendumu u UK za izlazak iz Europske Unije. Desetljećima je radio na tome, ukazivao na probleme, kritizirao vlast zbog ulaska u besmislene ratove, upozoravao na povećavajuću birokraciju EU koja gazi sve pred sobom i bio zabrinut da to uništava suverenost njegove zemlje i da više gubi nego što dobiva ostankom u Uniji. Može se polemizirati je li izlazak iz EU dobro ili loše za Veliku Britaniju, činjenica je da su Farageu trebala desetljeća i jako puno podrške glasača i njegove stranke da to na kraju i izvedu.

Naravno, tema je komplicirana i ne može se svesti na jedan kratki tekst. Oko Domovinskog pokreta orbitira cijela plejada ljudi desne političke orijentacije u kojem ima stvarno svega i svačega, od teškog ekstremizma do normalno orijentiranih ljudi konzervativnog pogleda. HDZ ima navadu usisavanja manjih stranaka u svoju crnu rupu premreženosti i sinekura gdje stranke izgube identitet, tipa HNS, HSP, MOST i drugi. Hoće li se slično dogoditi i Domovinskom pokretu sad kad je Škoro napustio vodstvo stranke, ili će ipak držati konce kao siva eminencija i spriječiti HDZ-ovo usisavanje?

Službeni razlozi odlaska su da su njega i njegovu obitelj kroz blato provlačili mediji. Slični razlozi kao i 2008. kad je odlazio iz sabora. On je javna osoba na nacionalnoj političkoj areni, to podrazumijeva da si svoju anonimnost i privatnost u potpunosti batalio kad se toga prihvatiš, a nije baš po medijima se spominjala njegova obitelj tako da je situacija još čudnija.

Možemo samo nagađati zašto je donio naprasno ovakvu odluku. Ukoliko je stvarno demoraliziran nedostatkom fantastičnih rezultata, to je stvarno kratkovidno od njega. Ništa ne dolazi brzo, tek kroz dugačak rad možeš nešto stvoriti i doći do vlasti. Škoro je imao taj šarm da je uletio naglo u politiku i štogod protivnici govorili ipak imao uspjeha i itekako sad prepoznatljiv na političkoj sceni. Možda smatra da ipak nije za tu poziciju i nakon što je osovio stranku logistički i na druge načine na noge prepustio je svojim vjernim suradnicima da nastave Domovinski pokret? Ili je možda neki puno mračniji razlog zašto je tako naglo otišao i ovo je bio potez da se spasi reputacija stranke? Vrijeme će pokazati, kao i uvijek.