Šibenski list 1966. o tvrđavi sv. Nikole: “Veliki ugostiteljski objekt?”

Tekst i snimci: Joško Čelar, Šibenski list broj 735, 19. listopada 1966.

Približavamo se zidinama tvrđave sv. Nikole na izlasku iz Šibenskog kanala. Golemo zdanje stoji nijemo i prazno, čekajući dan da jednom služi drugoj svrsi.

— Naslušao sam se superlativa o vašim objektima duž Jadrana — rekao mi je čovjek koji dobro poznaje turističke prilike naše obale. Ali nešto slično ovome ne postoji nigdje – dodao je.

— Zamislite samo kad bi se…

Tu se prekinuo i nasmijao, a onda je nastavio da priča, iznoseći misli o tome šta bi se sve na tvrđavi moglo napraviti.

Stajali smo pred portalom zdanja koji po svemu podsjeća na onaj između luke i Biskupske palače u Šibeniku.

Nacrte za tvrđavu izradio je Sanmichelli, glasoviti vojni graditelj iz Verone, a radovima je rukovodio njegov sinovac Ivan Jeronim. Sam portal, sa dorskim stupovima, životinjskim glavama i drugim ukrasima, radili su šibenski majstori Franjo Dismanić i splitski klesar Dujam.

Ovaj posljednji je za 125 dukata isklesao velikog lava koji je stajao nad portalom. Čitava tvrđava ima trokutast oblik, a izgrađena je od opeka i bijelog kamena na svome donjem dijelu.

Leži na plićaku zvanom Ljuljevac. Plemićko vijeće, na poticaj Venecije, pristalo je 1523. godine da se utvrdi ulaz u Šibenski kanal. Vojni arhitekt Sanmichelli bio je čuven po svome stilu gradnje. On je u takve
građevine uveo takozvani »stil rustica« sa estetskim izražajem.

Godine 1547. tvrđava još nije bila gotova. Trebalo je izvršiti jedno od posljednjih investicija: 20.000 duka­ta.

Prekoračivši prag portala, ušli smo u poluosvijetljeno predvorje. Kroz četvrtasti prozor na svodu, pokriven teškim rešetkama, prodiru sunčane zrake.

Na jednom zidu, među četiri ukle­sana stupića, stoje tri grba: jedan dužda Petra Sanda, drugi sa slovi­ma Z.A.V. (grb Zuana Alviza Veniera), a treći sa slovima G.M. (Gašpara Mora). Ispod tih grbova nalazi se grb kastelana Dominika Lombarda. Zadnji kastelan tvrđave prije pada Mletačke republike bio je Ivan Pi­sano.

Kroz prostrani i dugački hodnik sa kamenim stepeništem izlazi se na gornji dio tvrđave. Tu su zemljani nasipi sa otvorima za topove.

Prema potrebama, u tvrđavi je bo­ravilo više ili manje vojnika. Oko go­dine 1790. ‘bilo je na njoj 40 artiljeraca i 60 infanterista.

Tvrđava je bila osobito dobro bra­njena za vrijeme ciparskog i kandijskog rata. U Jednom izvještaju stoji da tvrđavu treba dobro čuvati, jer kad bi je oteli Turci, propao bi i Ši­benik i njegov kotar.

U tvrđavi su tamnovali mnogi za­točenici i politički internirci. Oko godine 1800. bilo je dovedeno 150 ljudi koji su se bunili protiv Austrije. To su bile ugledne ličnosti, jer je zapi­sano da su mnogi od njih političari, pravnici, učenjaci i svećenici.

Ponovo smo otišli u unutrašnjost tvrđave, prolazeći kroz pravi labirint hodnika, prostorija i galerija. Debeli zidovi i do devet metara, mali prozori okovani gvožđem, što pušta­ju škrto svjetlo, ostaci lanaca i že­ljeznih kuka u zidovima, o koje su se navodno vješali zatvorenici, osta­vljaju neki čudan utisak tišine i pro­šlosti.

U velikoj hali sa svodom od cigle, s kojeg kaplje voda, stvarajući tan­ke i dugačke šiljke, vladaju tama, vlaga i tišina. Neki neizvjesni osje­ćaj prožima vas baš onako kako je to bilo pet stoljeća prije, kada se lako dospijevalo u okove i tamnice, a rijetko i teško iz njih izlazilo.

Ipak, čitava unutrašnjost predstavlja neki sklad i nije bez estetskog smisla. Zamišljamo samo na trenutak uređene prostorije, isušene i osvijetljene indirektnim svjetlom. Ide­alni prostori za izložbe, koncerte i slično. O ugostiteljskim atrakcijama da i ne govorimo.

Jednoga dana, kad se završi asfaltni put do Zablaća, vjerojatno će se taj put moći produžiti i do tvr­đave. A samu tvrđavu nećemo moći ostaviti vječito samu i napuštenu — u njenoj stoljetnoj tišini. . .