Milanovićev zaokret udesno se isplatio: parlamentarni izbori od uspavanih do galvaniziranih!

Jučerašnja vijest je odjeknula kao bomba. Milanović je najavio kandidaturu za premijera, te je rekao da će podnijeti ostavku kad pobijedi na parlamentarnim izborima!

Milanović pažljivo stvara renome: od 2015. pa nadalje ulaguje se desnici najviše, ali nije zaboravio ljevicu i centar. Kao predsjednik vlade od 2011. do 2015. je desnici bio doslovno Lucifer. Nisu ga mogli organski podnijeti, bio je utjelovljenje “crvenog zla” i odnarođenog čovjeka, žuč se prosipala na svaku njegovu izjavu, na sve što bi napravio. Iskreno, kao premijer i nije bio baš nešto, ali o tome kasnije.

2015. i 2016. gubi izbore, Most ide s HDZ-om dva puta, a Milanović pada u opskurnost, svi su mislili to bi bilo to od njega i lagano biva zaboravljen. Vraća se trijumfalno na političku scenu 2019. godine kad je predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović izbacio iz ureda s priličnom lakoćom. Još za vrijeme izbora 2015. godine okreće se lagano desnici, shvatio je da mora ići na tu kartu, ili bar tako misli.

Specifično, kao predsjednik jako se trudio podržavati Hrvate u Bosni i Hercegovini, kritizirao razne politike EU, imao lagano blagonaklon stav prema Rusiji i kritizirao NATO i odnos prema Rusiji, kritizirao odnos prema vojsci i obrani, zgražao se na woke gluposti i slično. Možda najvažnije i njegov čin umiljavanju centru je bio za vrijeme korona histerije, kad je imao iznenađujuće trezvena razmišljanja i očito se protivio svemu tome i tu se mnogima svidio.

Milanović nije svoju ljevicu zapostavio, uredno progovara protiv ZDS, otpjeva Bella ciao kad treba i sve ostalo.

Nemojmo se zavaravati, Milanović kao premijer i njegova vlada su bili očajni

2011. SDP je došao na vlast nakon uistinu kriminalne HDZ-ove vladavine Ive Sanadera i nasljednice Jadranke Kosor. Rejting im je bio toliko loš, da su uspjeli nekako skupiti većinu u u Saboru.

Mnogi su očekivali svojevrsnu renesansu. Svijet je lagano izlazio iz nekretninske krize iz 2008., poslovi i ulaganja su se vraćali i išlo je na bolje. Milanovićeva vlada je, najblaže rečeno, bila veliko razočarenje. Nije bilo ozbiljnih ili gotovo ikakvih reformi sustava, nastavilo se raditi kao i njihovi prethodnici u HDZ-u gdje se nikome ne zamjera, status quo je bio sve. Kriza koja je na Zapadu tad bila nestala skoro, u nas je potrajala daleko dulje zbog mlitavih i nikakvih politika SDP koalicije.

Jasno, bilo je tu i afera, aferica i aferčina. Linić samo kao jedan od aktera, ali bilo ih je više. Milanović nije bio odlučan da se s takvim stvarima obračuna i ukloni, ili bi to napravio prekasno. Gotovo isti obrazac ponašanja kao HDZ, stoga nije bezveze ona stara narodna “svi su oni isti”, jer zaista po nekim stvarima i jesu. Portali poput Indexa koji su pisali jedni od rijetkih kritično o Milanoviću i tadašnjoj vladi, su pokušali uništiti, ali ni to im nije pošlo za rukom.

Plenkoviću je jučer bio loš dan, ali realno i građanima Hrvatske

Milanović sada dolazi kao Isus Krist i veliki spasitelj, priča se o “Vladi nacionalnog spasa”. Vladi Milanovića, Čačića i Mrak-Taritaš što smo već sve imali i bila je grozna. Što će se točno promijeniti ako uspiju sastaviti vladu? Isti akteri većinom, samo stariji i ogrezliji.

Sada je ovo borba Plenković vs Milanović, stari “neprijatelji” koji se časte preko medija non stop i izgledaju kao da se pri tom dobro zabavljaju. Najgore po trenutnog premijera je što je Milanović jako popularan. Uspio se umiliti širokom političkom spektru, a nitko nema ni približnu prepoznatljivost kao on, pogotovo Peđa Grbin, koji bi mu bio puno lakši suparnik. Vrlo neočekivani potez, euforija je opipljiva, priča se posvuda o izborima koji su dosad bili nezanimljivi jer se pretpostavljalo da će HDZ dobiti i doviđenja.

U SDP-u je sada zacijelo nezapamćena ludnica: telefoni se pregrijavaju, whatsapp grupe pucaju po šavovima, svađe i borbe tko će dospjeti na listu po izbornim jedinicama. Imaju vrlo realnu šansu osvojiti vlast.

Sad imamo grozni izbor: Plenković ili Milanović i ne zna se što je gore

Milanović je galvanizirao ove predstojeće izbore i još je jednom pokazao od čega je sazdan. Ziheraštvo i kukavičluk, ostati predsjednik dok se tobože kao nestranački čovjek kandidira za premijera je čisto ruganje od duha Ustava. Pravi političar bi dao ostavku na mjesto predsjednika i išao čistog obraza u izbore, ali ne može on to, nije to taj kalibar čovjeka. Sve je podla igra i upitan integritet, i nema razloga misliti da će na mjestu premijera biti išta časniji.

S druge strane, bilo je ruganje Ustavom i za vrijeme korona luđaštva, i to daleko daleko gore od ovoga, pa ovo nije ni strašno. Milanović je pokazao, bar iz udobne pozicije 0 odgovornosti i moći, začuđujuće normalan pogled na cijelu korona eru 2020. – 2022., što će mu sigurno donijeti dosta glasova.

Istina, bilo bi lijepo maknuti Plenkovića i njegovu svitu, samo da ih ne gledamo više. Koliko još afera mora biti otkriveno i ministara i bliskih suradnika smijenjeno ili u zatvoru prije nego i sam don ne ode u Remetinec? Je li Milanović išta bolji, osim što nije HDZ? Teško je reći, imao je jednu šansu i nije napravio gotovo ništa, možemo li uistinu očekivati u drugoj rundi ako dobije izbore išta bolje? Jedini razlog zašto nije bilo više afera i užasa je zato što su imali svega jedan mandat i nisu stigli.

Plenković je isto grozan, i ovo bi mogli biti izbori gdje će mnogi sa začepljenim nosom pristupiti glasačkom listiću i zaokružiti SDP & friends. U svakom slučaju čeka nas zanimljivih mjesec dana, očekujte svašta kad se zakotrlja lopta kampanje.