Energija iz otpada: ekološki i financijski loša investicija

EU se nastoji udaljiti od odlagališta otpada, mnoge države članice traže brza rješenja i žele značajno ulagati u postrojenja za spaljivanje otpada. Pretvaranje otpada u energiju (WtE) često se predstavlja kao način rješavanja problema s otpadom i stvaranja energije u tom procesu. Nažalost, istraživanja su pokazala suprotno. Prijevod teksta s Mission Zero Academy.

Naravno, dobro je tražiti zeleniji, financijski održiv i pametan način upravljanja otpadom na razini regija. Međutim, ulaganje u pretvaranje otpada u energiju je veliki rizik, a jednom kad se obvežete, morat ćete se nositi s posljedicama. Pročitajte zašto je ulaganje u spalionice otpada loša ideja za planet i vaš proračun.

Pretvaranje otpada u energiju je najskuplji način proizvodnje energije i upravljanja otpadom

Spaljivanje otpada predstavlja veliki ekonomski teret, ukoliko se grad odluči na taj korak. Prema američkoj Upravi za energetske informacije, nova postrojenja za spaljivanje otpada mogu koštati čak 7,454 eura po kilovat-satu. To je otprilike dvostruko više od troškova proizvodnje energije iz ugljena i 50% više od nuklearne energije. Osim toga, trošak rada i održavanja postrojenja za spaljivanje otpada deset je puta veći od ugljena i četiri puta veći od nuklearne energije.

Istovremeno, studija Američke ekonomske revizije izvijestila je da industrija spaljivanja otpada u SAD-u ima najviši omjer negativnih ekonomskih učinaka od onečišćenja zraka u usporedbi s financijskom vrijednošću koju ta industrija dodaje.

Pretvaranje otpada u energiju je izvor energije s visokim ugljičnim otiskom

Postoje dva razloga zašto se spaljivanje otpada ne može smatrati tehnologijom s niskom razinom ugljika. Prvo, to je što se tiče emisije ugljika najintenzivniji način proizvodnje električne energije, a ista stvar je i što se tiče transporta otpada. Samo spaljivanje emitira veliku količinu stakleničkih plinova. Na primjer, u 2017. godini, spalionice u Ujedinjenom Kraljevstvu oslobodile su gotovo 11 milijuna tona CO2, od čega oko 5 milijuna tona je bilo iz fosilnih izvora poput plastike.

Također, električna energija proizvedena procesom pretvaranja otpada u energiju mnogo je ugljično intenzivnija od one dobivene iz tradicionalnih fosilnih goriva. Proizvodnja ugljika od spaljivanja otpada za energiju je dvostruko veća od prosjeka EU-a, mnogo viša od fosilnog plina i 23 puta veća od niskougljičnih izvora kao što su vjetar i solarna energija. Brojke jednostavno ne idu u prilog u ovaj način proizvodnje električne energije.

Pretvaranje otpada u energiju je izvor onečišćenja na svim razinama

Spalionice otpada emitiraju razne zagađivače, uključujući olovo, živu, ugljični monoksid, dušikove okside i kiseline. Mnogi od tih toksičnih emisija su postojani organski zagađivači (POPs), zabranjeni Stockholmskom konvencijom. Oni nastavljaju prijetiti ljudskom zdravlju i okolišu te ih treba isključiti iz kružnog gospodarstva.

Spaljivanje također stvara nove toksične kemikalije koje se mogu upiti u tlo i podzemne vode te se akumulirati u prehrambenom lancu.

Uz to, stvara više problema u upravljanju otpadom jer proizvodi visoko toksične nusprodukte:

• Donji pepeo: Također poznat kao troska, donji pepeo dolazi iz peći. Miješani donji pepeo može sadržavati visoke razine dioksina i teških metala.
• Leteći pepeo: Ovo je čestica sakupljena iz dimnih plinova (iz ispušnih plinova) koja sadrži opasne tvari poput žive, dioksina i furana. Toksičnost letajućeg pepela veća je od donjeg pepela jer filteri i pročišćivači hvataju toksine i koncentriraju ih u letajućem pepelu. Letajući pepeo također se lako prenosi vjetrom i vjerojatnije će procijediti u podzemne ili površinske vode.
• Ostali ostaci spaljivanja: Spaljivanje otpada također proizvodi druge ostatke, poput pepela iz kotlova i otpadnih voda. Neke spalionice proizvode pročišćivačke soli, filter kolače i mulj. Oni mogu sadržavati dioksine i visoke razine drugih zagađivača. Ti toksini mogu procijediti i putovati, posebno u kontaktu s kišnicom.

Izravna izloženost takvim otrovima ugrožava zdravlje radnika u postrojenju i stanovnika obližnjih zajednica, dok neizravna izloženost kroz prehrambeni lanac predstavlja globalne rizike. Završavaju na odlagalištima, u cementnim pećima, rudnicima ili poljoprivrednim površinama, gdje se pepeo može širiti putem vjetra i zraka.

Iako toksični ostaci pepela moraju biti odvojeni od komunalnog otpada i odloženi na odlagalištima opasnog otpada kako bi se minimizirao utjecaj na okoliš, mnoge tvrtke koriste pepeo za cestovne i građevinske materijale. Kao rezultat toga, ti toksini mogli bi se miješati s betonom, asfaltom, pa čak i pogrešno označavati kao gnojivo, vraćajući ih u okoliš.

U tom kontekstu, najnovija istraživanja biomonitoringa, provedena od strane Zero Waste Europe, zajedno s ToxicoWatch, Hnuti Duha, Ziedine Ekonomika i Ecologists en Acción Spain, izvještavaju o mjerenju zagađivača koji se šire u okolni okoliš spalionice, a mogu se naći i unutar živih organizama.

Pretvaranje otpada u energiju potkopava napore reciklaže

Spaljivanje i reciklaža obično se natječu za iste materijale otpada, državna sredstva i ugovore o upravljanju otpadom, umjesto da djeluju u tandemu gdje se recikliraju reciklabilni materijali, a samo se nereciklabilni spaljuju. Ovo je posebno istinito za pretvaranje otpada u energiju, ali i za spalionice koje ne proizvode energiju.

Iako su spalionice ispod reciklaže u hijerarhiji otpada, često im se daje prednost nad reciklažom na lokalnoj razini. Te spalionice koriste iste materijale otpada koji se lako recikliraju: papir, karton i plastiku. Zbog toga su dosljedno podrivale napore u prevenciji otpada i reciklaži, te radnicima koji se oslanjaju na reciklažu za život.

Strategija upravljanja otpadom koja se oslanja na spaljivanje je skupa, rigidna i jako tehnološki ovisna. U praksi, ulaganje u pretvaranje otpada u energiju znači korištenje svih ili većine proračuna za upravljanje otpadom lokalne vlasti, ostavljajući malo sredstava za strategije poput prevencije, reciklaže i kompostiranja.

S obzirom da je kružno gospodarstvo jedan od glavnih gradivnih elemenata Europskog zelenog plana, EU se postupno okreće od spaljivanja otpada, a značajne europske financijske institucije isključuju ga iz financijske podrške.

Ulaganje u spalionice ostavit će vašu zajednicu na dugoročnom putu vezanom za skupi, zastarjeli i neučinkovit pristup.

Ovaj se članak temelji na izvješću Zero Waste Europe, „Održivo financiranje za kružno gospodarstvo bez otpada“.