Kreće li naplata parkinga u Šibeniku po zagrebačkom modelu?

Čitatelj rodom iz Šibenika, a živi u Zagrebu dugi niz godina opisao je kako je u Zagrebu išla naplata parkinga, širenje zona do u besvijest i čime su se pravdali. Pročitajte pozitivne i negativne strane naplate parkinga. Tekst ne sadržava nužno stajališta i mišljenja administratorâ stranice.

“Kako bi olakšali parkiranje domicilnom stanovništvu” – tako uvijek kreće opravdavanje za širenje i reogranizaciju zona, gdje se pod domicilno stanovništvo podrazumijevaju oni koji žive u centralnim kvartovima, a koji će na osnovi adrese stanovanja imati pravo na “povlaštenu” kartu po cijeni od recimo 100kn mjesečno, bez vremenskog ograničenja na duljinu parkiranja. Ako živiš na Vidicima ili Meterizama, a da ne govorimo o Ražinama i Brodarici, možeš se slikati. No to je tek početak procesa.

Sljedeći stadij je kad stanovnici vanjskih četvrti shvate da su postali građani drugog reda koji nemaju povlaštene karte i moraju svuda plaćati parking i trpiti ograničenje od 3 sata. Oni zatraže da se i u njihove četvrti uvede naplata, ne zato što je potrebna, nego isključivo da i oni dobiju mogućnost kupnje povlaštene karte s kojom se efektivno parkiraju gdje hoće. Vlast sa zadovoljstvom proširuje zonu naplate jer gdje ćeš boljeg argumenta od “građani su sami tražili”. Sve, dakako, uz nazivni razlog da se “uvede reda”, iako u tim kvartovima možda nije ni bilo problema s parkingom, a svakako ne problema koje bi riješila naplata.

Zadnji stadij je kad svi kvartovi uđu u zonu naplate, svi vozači plaćaju povlaštenu kartu (ako ništa drugo, da bi mogli parkirati u vlastitom kvartu gdje je sad naplata, ali i da bi mogli parkirati u ostatku grada koji je također pod naplatom), a u centru opet nema mjesta baš zato što su svi “povlašteni”. Kao u nekom vicu, sve se vratilo na staro, samo što sad svi još plaćaju 100kn mjesečno gradskom parkingu.

Zbog ovog zadnjeg se onda prva zona pretvara u “nultu” i sl., i proces ponovo kreće ispočetka, ovaj put s višim cijenama.

Nije li onda svaka naplata parkiranja pljačka građana? Kako davanje love uopće može smanjiti gužvu?

Naplata parkirališnog prostora nipošto ne mora biti pljačka. I da, kad je raspoloživi parkirališni prostor ograničen i puno manji od potražnje, kao što je slučaj u centru, naplata zaista smanjuje gužvu. Kako? Tako što svakog tko se želi parkirati motivira da razmisli treba li se zaista parkirati baš u centru, a jednom kad se parkira da se što prije makne i oslobodi mjesto. Suočeni s naplatom, mnogi će doći pješke, javnim prijevozom ili biciklom, ili će se naprosto parkirati malo dalje i prošetati se do odredišta. U gradu poput Šibenika to i nije neki problem.

Ako ne vjerujete, zamislite što bi se dogodilo da u centru grada sutra ukinemo naplatu parkiranja. Mislim da svatko može predvidjeti razvoj događaja: vozači bi masovno pohrlili parkirati se u centar, sva raspoloživa mjesta bi se odmah popunila, i stvorio bi se krkljanac od vozila koja kruže okolo i čekaju da se oslobodi besplatno mjesto.

Najveća prednost naplate je da omogućuje rezervu slobodnih parkirnih mjesta za situacije kad ti parkiranje u centru zaista treba – recimo kad zbog obiteljskih ili poslovnih obaveza moraš parkirati u centru. Cijena naplate bi tako trebala biti i formirana – na primjer, ako vršna popunjenost zone prijeđe 95%, cijenu treba povećati jer je očito nedovoljna da postigne željeni učinak. Ako vršna popunjenost padne ispod 80%, treba je smanjiti jer je očito preskupa i rasipa parkirališni prostor. A ako negdje uvijek ima dovoljno mjesta za parkiranje (kao npr. kod bazena), tu se naprosto ne smije uvoditi naplata.

Gore napisano nije nikava viša matematika, već osnova odgovornog gospodarenja javnim dobrom – za takve stvari imamo državu. S tim na umu možemo postaviti lakmus test koji provjerava jesu li predložene mjere rađene s ciljem odgovornog gospodarenja parkirališnim mjestom:

  • uvodi li se naplata na mjestima gdje nikad nije bilo problema s nalaženjem mjesta?
  • uvode li se “povlaštene” karte koje svojim vlasnicima omogućuju parkiranje u cijeloj zoni, a koja je puno veća od četvrti u kojoj žive?

Ako je odgovor na neko od ova dva pitanja “da”, cilj nije odgovorno gospodarenje resursima, nego uvođenje još jednog parafiskalnog nameta. Tako taj proces funkcionira u Zagrebu u zadnjih 20-ak godina, i tako perfidno regrutira mjesne odbore da u njemu sudjeluju. Hoće li Šibenik krenuti istim stopama?

Recite nam vaše mišljenje