Apartmani po stoti put pod udarom, hotelijeri zadovoljno trljaju ruke

Kad god država krene s velikim reformama, rezultat je obično taj da umjesto reda napravi se još veći nered. Privatni smještaj, koji desetljećima u nas nosi turizam, odjednom je proglašen problemom, a rješenje su naravno novi nameti, nove zabrane i nove administrativne prepreke. Dio ljudi izlazi iz posla, dio bježi u ilegalu, a država će na kraju imati još više sive ekonomije i manje poreznih prihoda i lako moguće da će cijene svima porasti.

Tipični primjer štetnog intervencionizma. Umjesto da se tržište samo stabilizira kroz potražnju i ponudu, političari zamišljaju da znaju točno koliko apartmana, restorana ili kafića “treba” nekom mjestu. Pa se pišu studije, kroje zakoni i uvode propisi koji na terenu samo guše male ljude i stvaraju prostor za muljaže.

Najveći dobitnici takvih reformi je najčešće krupni kapital koji su slizani s vladom, hotelski lanci i lobiji koji jedva čekaju da mali iznajmljivači nestanu sa scene. Mali ljudi s apartmanima nemaju svoju reprezentaciju i lobi u Saboru i to se uvijek osjeti kod ovakvih stvari. Kad se apartmani zatvore, a ponuda smanji, cijene hotelskog smještaja samo rastu. Tim gube obični građani koji su iz turizma izvlačili pristojnu zaradu, i gosti koji na kraju plaćaju više.

Ovim se pokušava cementirati monopol i otvoriti prostor za nova poskupljenja. Reforma bi trebala značiti jednostavniji sustav i pravednije uvjete za sve, ali kod nas reforma uvijek znači udar na male, pogodovanje velikima i još dublje ukopavanje u sivu zonu.