Tko će zbrinuti 30.000 tona opasnog pepela godišnje? O tome nitko ne želi ni zucnuti!

Ako se zaista krene u spaljivanje 100.000 tona i više otpada godišnje u Šibeniku o čemu se pričalo, to ne znači da će sve nestati u dimu i pari. Iza svake tone otpada ostaje toksični pepeo koji se mora negdje zbrinuti.

Prema iskustvu europskih spalionica, taj tzv. donji pepeo čini otprilike 15-30% ulaznog otpada. To znači da bi šibenska spalionica proizvela 15.000 do 30.000 tona takvog materijala godišnje. Iako se donji pepeo formalno klasificira kao “manje opasan” jer ne leti u atmosferu, on ipak sadrži teške metale i treba ga obraditi i sigurno odložiti. Spominjali su se napušteni rudnici soli u Njemačkoj. Znači opet ogromne kilometraže kamionima koji će svakodnevno odvoziti tko zna koliko tona opasnog otpada. Što ako se neki prospe putem? Ekološka divota.

Tu je i leteći pepeo, kemijski najopasniji dio, koji čini manji postotak: tipično 2-5 % mase ulaznog otpada. Na godišnjoj razini to je oko 2.000 do 5.000 tona opasnog otpada koji mora biti posebno stabiliziran i skladišten u odlagalištima za opasni otpad i opet imamo isti problem. Koje su to količine otrovnog materijala, a nešto paničare o najobičnijem otpadu.

Zagovornici spalionica poput aktivista u lokalnim medijima koji su obilato plaćeni gradskim novcem i koji su se zaljubili u spalionicu nakon posjeta Italiji vole istaknuti napredne filtre i kako miris ruža izlazi iz dimnjaka. Nikad ne spominju niti problematiziraju gdje će završiti deseci tisuća tona otrovnog pepela i prašine koji ostaju iza svake godine rada. O tome im se ne priča jer je nezgodan i realan detalj, a nalog im je da odrade PR kampanju da narod prihvati spaljivanje smeća na par kilometara od grada kao nešto dobro.