Izgovori direktora Štrkalja: “zakoni ne dopuštaju” pojedinačne vodomjere u zgradama bez 100% suglasnosti, a drugim gradovima dopuštaju??
Nakon što je u Šibeniku cijena vode povećana i do 63%, u Gradskom vijeću otvoreno je pitanje koje muči mnoge zgrade: zašto Vodovod i odvodnja d.o.o. Šibenik i dalje traži 100% suglasnost suvlasnika da bi se uveo obračun po pojedinačnim vodomjerima (po stanu), umjesto da svi plaćaju “na hrpu” preko jednog glavnog vodomjera. Štrkalj citira zakon, a zakon kaže da je do općih uvjeta društava kako će regulirati naplatu.
Što je rekao direktor Štrkalj?
Direktor Vodovoda i odvodnje d.o.o. na vijećničko pitanje Ivana Slavice odgovorio je da je stvar regulirana Zakonom o vodama, Zakonom o vodnim uslugama, općim uvjetima i podredno Zakonom o vlasništvu te da se suvlasnici trebaju dogovoriti o načinu obračuna. Naglasio je da se nove zgrade već projektiraju tako da svaka uporabna cjelina ima svoje mjerilo, pa tamo u pravilu nema problema. A gdje se stanari ne mogu dogovoriti, tvrdi da zakoni i pravilnik ne dopuštaju drukčije. To ne može biti istina jer gomila gradova ima normalnijih >50% suglasnosti, a pravilnik Vodovoda, pošto je on direktor, se može mijenjati.
Što zapravo piše u šibenskim pravilima
U šibenskom pravilniku stoji da se potrošnja unutar zgrade može rasporediti na više načina, ali je ključna rečenica ova:
obračun prema očitanju na individualnom/sekundarnom vodomjeru moguć je “samo ako svi stanari imaju ugrađene vlastite vodomjere”.
Drugim riječima: Vodovod uvjetuje 100% pokrivenost mjerenjem (svi stanovi), što u starijim i većim zgradama često zapne na jednoj ili dvije jedinice: vlasnici u inozemstvu, neriješeni odnosi, nezainteresiranost, tvrdoglavo protivljenje pojedinaca itd. Ovakvo “socijalističko” dijeljenje troška često izaziva i svađu među suvlasnicima, preko ljetnih mjeseci ljudima dolaze posjete, koliko je onda članova. Također je i podložno prevarama, kako tko točno može znati za svaki stan koliko je članova domaćinstva unutra?
Usporedba: drugi gradovi imaju mekši prag
U praksi, brojni isporučitelji imaju model gdje je za pokretanje procedure dovoljan prag većine, ili barem mehanizam da sustav krene bez potpune suglasnosti svih:
- Rijeka (KD ViK): ako u zgradi nije izabran ovlašteni predstavnik, način raspodjele se može utvrditi potpisom više od 50% korisnika na glavnom vodomjeru.
- Karlovac (ViK): za interne vodomjere navodi se ovjerena suglasnost s više od 50% suvlasničkog udjela da bi se krenulo u proceduru.
- Split (ViK): za prelazak na pojedinačne račune navode minimalno 51% potpisa suvlasničkih udjela.
- Zagreb (VIO): za međuvlasnički ugovor za raspodjelu po internim vodomjerima navode prag najmanje 51% udjela.
- Zadar (Vodovod Zadar): jedini po ovom nerazumnom modelu, u njihovim općim i tehničkim uvjetima za sekundarne vodomjere (daljinsko očitanje) izričito stoji da zahtjev podnose svi suvlasnici i da se moraju obuhvatiti sve uporabne cjeline.
Šibenik nije jedini sa 100%, ali nije ni pravilo. Postoje modeli u mnogim gradovima koji priznaju realnost zgrada i većinsko odlučivanje, kao što je model za brojne odluke koje zgrade mogu donositi za sebe.
Je li 100% doista zahtjev zakona?
Direktor se pozvao na zakone, ali hrvatski Zakon o vodnim uslugama daje okvir i ovlašćuje isporučitelje da donose opće uvjete (što npr. jasno rade Rijeka i drugi u svojim općim uvjetima). Istodobno, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za poslove redovite uprave polazi od načela da suvlasnici odlučuju većinom glasova (po suvlasničkim dijelovima), a ne jednoglasno.
Ako je u zgradama klasična većina standard za brojne odluke, zašto je kod vode postavljen najtvrđi mogući prag, i to baš nakon velikog poskupljenja, umjesto da se ljudima omogući dugoročno pravedniji obračun “svatko po potrošnji”?
Kod jednog glavnog vodomjera, razlika i tuđi gubici se lako preliju na sve: curenja na pojedinačnim instalacijama, neispravni kotlići i nemar koji vlada kod određenog postotka suvlasnika. Time uredni stanari često završavaju kao sponzori neodgovornih, bez mehanizma pritiska da se kvarovi rješavaju. Četveročlana obitelj u povećoj zgradi ima preko 50€ vode kao iz ništa, nešto što ni kućanstvo s redovnim zalijevanjem vrta ne potroši. Često je problem kotlića i ostale neispravne vodoopreme koja nabija cifru cijeloj zgradi, a nema nikakvog razloga da vlasnici popravljaju svoju opremu. Barem oni neodgovorni.
Što bi Grad i Vodovod mogli napraviti
Ako Vodovod tvrdi da je zakonski vezan, što je izuzetno upitna izjava, onda je minimum očekivanog:
- javna, pisana pravna interpretacija: točno koji članci zakona “traž€” 100% i zašto se ne može primijeniti model većine (kao Rijeka/Karlovac/Split/Zagreb),
- razrada alternativnog modela za stare zgrade: postupno uvođenje mjerenja, jasna pravila za razliku, tehničke smjernice po vertikalama, te transparentan troškovnik,
- ako je problem “tko očitava / tko garantira”, predložiti standardiziran sustav (daljinska očitanja, plombiranje, ormarići na zajedničkim dijelovima) umjesto blokade na startu.