Dvanaest država u tisuću godina: kroz koje je sve državne zajednice prošao Šibenik?

Šibenik je u tisućljeću svoje pisane povijesti, od prvog spomena 1066. godine do danas, prošao kroz dvanaest različitih državnih zajednica. Svaka je ostavila trag u arhitekturi, jeziku, upravi i identitetu grada. U ovom kratkom pregledu prolazimo redom kroz sve te periode, s ključnim datumom i događajem koji su ih obilježili.

Srednjovjekovna hrvatska država (do 1102.)

Prvi poznati spomen Šibenika dolazi iz povelje kralja Petra Krešimira IV., izdane 25. prosinca 1066. godine u Biogradu na Moru, u kojoj se grad spominje kao „in nostro Sebenico“. Sigurno je postojao i prije, ali pisanih dokaza za točniju godinu osnutka nema, pa se 1066. tradicionalno uzima kao prvi službeni spomen i Šibenik je jedan od rijetkih hrvatskih gradova na obali koji nije osnovao netko drugi (Grci, Rimljani, Mlečani), nego se razvio kao izvorno hrvatsko naselje.

U vrijeme Petra Krešimira IV. hrvatska država dosegnula je svoj teritorijalni vrhunac, prostirući se od Drave do Jadrana. Šibenik je bio jedan od priobalnih posjeda kraljevstva. Razdoblje samostalne hrvatske države završava nakon smrti kralja Petra Svačića u Bitki na Gvozdu 1097., kada hrvatsko plemstvo sklapa Pacta conventa s ugarskim kraljem Kolomanom 1102. godine i ulazi u personalnu uniju s Ugarskom.

Hrvatsko-Ugarska kraljevina (1102. do 1412.)

Sklapanjem Pacta conventa 1102. Hrvatska ulazi u personalnu uniju s Ugarskom, a Šibenik dijeli sudbinu te zajedničke države punih tri stoljeća. Kroz to razdoblje Šibenik raste i postaje sve značajnije trgovačko i pomorsko središte istočnog Jadrana, premda formalno nije imao status grada nego se vodio kao kaštel pod vlašću trogirskih biskupa.

Ključan datum je 1298. godina, kada papa Bonifacije VIII. izdaje bulu kojom se Šibenik proglašava gradom (civitas) i osniva se vlastita Šibenska biskupija. Tim aktom Šibenik dobiva svoju samostalnu crkvenu i upravnu jurisdikciju, donosi vlastiti statut i postaje pravno i politički ravnopravan s drugim dalmatinskim gradovima. Tijekom 14. stoljeća više je puta privremeno padao pod mletačku vlast, ali se uvijek vraćao u sastav Hrvatsko-Ugarske kraljevine, sve do 1412. godine kada konačno prelazi u dugotrajnu mletačku vlast.

Mletačka republika (1412. do 1797.)

Mlečani su Šibenik konačno osvojili 1412. godine, a vlast im je definitivno potvrđena 1420. nakon kraja vojnih sukoba. Slijedi razdoblje od 385 godina, najduže razdoblje pod jednom državom u cijeloj povijesti grada. Pod Venecijom se mijenja arhitektura, jezik javnih natpisa i administracija, a Šibenik dobiva fortifikacijski sustav usmjeren prema osmanskoj prijetnji.

Sam proces preuzimanja vlasti trajao je punih tri godine i nije bio ni brz ni jednoznačan. Početkom srpnja 1409. ugarsko-hrvatski kralj Ladislav Napuljski prodaje Dalmaciju Veneciji za 100.000 dukata, čime Mlečani dobivaju pravni temelj za preuzimanje gradova, ali ne i njihov pristanak. Šibenčani odmah pripremaju obranu, prodaju jednu kuću u općinskom vlasništvu kako bi izradili lanac za zatvaranje ulaza u Kanal sv. Ante i ojačali ulazne kule. Ipak, kraljevska posada koja je u kulama branila ulaz u luku, predvođena Ivanom Mišićem, već u rujnu 1409. predaje kule Mlečanima nakon pregovora i novčane nagrade. Mlečani u 1410. grade utvrdu na Mandalini i postupno stežu obruč, a otpor samog grada bez kraljevske vojne podrške slabi sve dok se 1412. Šibenik konačno ne preda. Sukob nije bio toliko vojnički izazovan koliko je bio dugotrajan, više politički nego bitnički, i obilježen je više pregovorima i izdajama nego klasičnim opsadnim ratovanjem.

U mletačko se vrijeme događa najveći građevinski pothvat u povijesti grada: gradnja katedrale sv. Jakova, koja je počela 1431. godine i završila 1536., uz petoricu glavnih arhitekata, među kojima Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac. Katedrala je danas na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine. U istom razdoblju grade se i tvrđave sv. Mihovila, sv. Ivana, sv. Nikole i Barone, kao odgovor na osmanske napade tijekom Kandijskog (1645. do 1669.) i Morejskog rata (1684. do 1699.), a Mir u Srijemskim Karlovcima 1699. konačno odmiče osmansku granicu od šibenskog zaleđa.

Najteža godina mletačkog razdoblja nije, međutim, bila ratna nego epidemiološka. Kuga je u Šibeniku zabilježena 8. lipnja 1649., samo dvije godine nakon mjesec dana duge osmanske opsade 1647. u kojoj je poginulo oko 4.000 ljudi. Epidemija je trajala do siječnja 1650. i odnijela živote oko 6.000 građana, 1.000 vojnika i 3.000 Morlaka i težaka iz okolice. Prije kuge u Šibeniku i njegovoj okolici živjelo je oko 13.500 stanovnika, a nakon nje ostalo ih je svega oko 1.500, što znači da je smrtnost dosegla otprilike 88 posto. Da bi se zaustavilo širenje zaraze, leševi su spaljivani na rivi, a u tim vatrama vremenom su izgorjele i obližnje kuće. Šibenik se od te godine demografski oporavljao desetljećima i kuga 1649. ostaje najveći jednokratni gubitak stanovništva u cijeloj gradskoj povijesti.

Mletačka republika prestaje postojati nakon Napoleonova pohoda. Mirom u Campoformiu 17. listopada 1797. Mlečani su prepustili Dalmaciju Habsburgovcima, čime započinje kratko prvo razdoblje austrijske vlasti.

Prva austrijska uprava (1797. do 1805.)

Nakon Mira u Campoformiu Šibenik prvi put dolazi pod habsburšku vlast. Razdoblje traje svega osam godina i u tom kratkom vremenu Austrija nije značajnije zahvatila u upravu ili infrastrukturu grada. Sve se mijenja Mirom u Bratislavi (Pressburgu) 26. prosinca 1805., kojim Austrija nakon poraza u Bitki kod Austerlitza ustupa Dalmaciju Napoleonovoj Francuskoj.

Francuska kao dio Ilirskih pokrajina (1805. do 1813.)

Od 1805. Šibenik je dio Napoleonove Kraljevine Italije, a od 1809. dio novostvorenih Ilirskih pokrajina, formiranih Schönbrunnskim mirom. Glavni grad pokrajina bila je Ljubljana, a guverner je bio maršal Auguste Marmont. Premda je francusko razdoblje trajalo svega osam godina, donijelo je modernizaciju koja se osjeti dugo nakon: izgradnju cesta, uvođenje civilnog zakonika, javno školstvo neovisno o Crkvi, ukidanje feudalnih privilegija i uvođenje jedinstvene poreze administracije.

Francusku vlast prekida Napoleonov poraz. Austrijske trupe ulaze u Dalmaciju 1813. godine, a Bečki kongres 1815. potvrđuje povratak svih dalmatinskih gradova pod austrijsku krunu.

Habsburška monarhija, kasnije Austro-Ugarska (1813. do 1918.)

Drugi i znatno duži boravak pod Habsburgovcima traje punih sto pet godina. Nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. Dalmacija (a s njom i Šibenik) ostaje u austrijskom dijelu monarhije (Cislajtaniji), za razliku od ostatka Hrvatske koja prelazi pod ugarsku krunu. To će desetljećima ostati izvor političkog napora hrvatskih političara da se sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom postigne i administrativno, ne samo jezično i kulturno.

Ključan datum za moderni Šibenik je 28. kolovoza 1895., kada je u gradu puštena u pogon prva javna ulična rasvjeta na izmjeničnu struju na svijetu, samo tri dana nakon hidroelektrane na Niagara Fallsu, koja je istovremeno počela proizvoditi struju ali do 1896. nije bila spojena na sustav daljinskog prijenosa. Šibensku rasvjetu napajala je hidroelektrana Jaruga na rijeci Krki, izgrađena prema patentima Nikole Tesle, što Šibenik čini prvim gradom na svijetu koji je javnu rasvjetu dobio iz hidroelektrane preko dalekovoda. U istom je razdoblju izgrađena i željeznička pruga prema unutrašnjosti, modernizirana luka i sazidana većina javnih zgrada koje i danas obilježavaju gradsku jezgru.

U Prvom svjetskom ratu Šibenik je važna pomorska baza Austrougarske mornarice na južnom Jadranu. Razdoblje završava raspadom monarhije u jesen 1918. godine.

Talijanska okupacija (1918. do 1921.)

Manje poznato razdoblje, ali važno za razumijevanje međuratnih odnosa: 6. studenog 1918., samo nekoliko dana nakon raspada Austro-Ugarske, dva talijanska parobroda i dva motorna čamca popodne uplovljavaju u šibensku luku, čime započinje talijanska vojna okupacija grada. Italija se pozivala na tajni Londonski ugovor iz 1915. godine, kojim su joj sile Antante obećale veliki dio istočne jadranske obale u zamjenu za ulazak u rat.

Talijanska vojna uprava traje dvije i pol godine, do Rapalskog ugovora od 12. studenog 1920., kojim Italija odustaje od Šibenika i većine Dalmacije, ali zadržava Zadar, Lastovo, Cres i Lošinj. Stvarno povlačenje talijanskih snaga iz Šibenika dovršeno je 1921., kada grad ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija (1921. do 1941.)

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca proglašena je 1. prosinca 1918., a Šibenik joj se faktički pridružuje tek 1921. nakon povlačenja talijanskih snaga. U administrativnom uređenju kraljevine Šibenik pripada Splitskoj oblasti, a od 1929., kad kralj Aleksandar I. Karađorđević uvodi diktaturu i preimenuje državu u Kraljevinu Jugoslaviju, postaje dio Primorske banovine sa sjedištem u Splitu.

Posljednja predratna teritorijalna preobrazba dolazi sporazumom Cvetković-Maček 26. kolovoza 1939., kojim se osniva Banovina Hrvatska. Šibenik tako u predvečerje rata postaje dio prve značajne hrvatske teritorijalne autonomije unutar Jugoslavije. Razdoblje završava 6. travnja 1941., kada sile Osovine napadaju Jugoslaviju.

Drugi svjetski rat: Italija, NDH, Njemačka (1941. do 1944.)

Nakon napada Osovine, Šibenik formalno pripada Nezavisnoj Državi Hrvatskoj proglašenoj 10. travnja 1941. Stvarno stanje, međutim, bilo je drugačije: Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. ustaški režim ustupa Italiji veliki dio dalmatinske obale, uključujući i Šibenik, koji ulazi u sastav Provincia di Sebenico kao dio talijanske okupacijske uprave.

Talijanska vlast traje do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine. Nakon toga grad nakratko prelazi pod kontrolu partizanskih snaga, a već u listopadu 1943. ulazi pod njemačku vojnu upravu (Wehrmacht). Njemačka okupacija traje do 3. studenog 1944., kada postrojbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije konačno oslobađaju Šibenik. Taj se datum desetljećima obilježavao kao Dan oslobođenja grada.

DFJ, FNRJ, SFRJ (1944. do 1991.)

Nakon oslobođenja Šibenik je dio Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ), koja 29. studenog 1945. postaje Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Ustavom iz 1963. država mijenja ime u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ), a Šibenik kroz cijelo to razdoblje pripada Socijalističkoj Republici Hrvatskoj kao jednoj od šest jugoslavenskih republika.

Razdoblje od četrdeset i šest godina obilježeno je naglim industrijskim razvojem grada. U Šibeniku rastu Tvornica lakih metala (TLM), Tvornica elektroda i ferolegura (TEF) i brodogradilište, a uz njih i pomoćna industrija, lučke djelatnosti i hotelijerstvo. Sredinom šezdesetih godina otvara se i turistički kompleks Solaris kod Šibenika. U gradu se gradi velik broj stambenih naselja u kojima se naseljava radništvo iz cijele Hrvatske i šire Jugoslavije.

Razdoblje završava raspadom Jugoslavije i izbijanjem rata. U rujnu 1991. Šibenik proživljava Šibensku bitku (16. do 23. rujna 1991.), u kojoj je grad branjen od napada JNA i pobunjenih lokalnih Srba, a tijekom koje je oštećena i katedrala sv. Jakova.

Republika Hrvatska (1991. do 2013.)

Hrvatska je proglasila samostalnost 25. lipnja 1991., a međunarodno priznanje uslijedilo je u siječnju 1992. godine. Šibenik je odmah na početku rata postao prva crta obrane od JNA i pobunjeničkih snaga, što potvrđuje već spomenuta Šibenska bitka u rujnu 1991. Mirno razdoblje za grad i njegovo zaleđe nastupa tek nakon vojno-redarstvene operacije Oluja u kolovozu 1995.

Tranzicija u devedesetima i ranim dvijetisućitima donosi i tešku stranu: deindustrijalizaciju. TEF je zatvoren, brodogradilište prolazi kroz dugotrajnu krizu, TLM se smanjuje. Grad se postupno preorijentira na turizam, javnu upravu i uslužne djelatnosti. Razdoblje samostalne Hrvatske izvan Europske unije završava 1. srpnja 2013., kada Hrvatska postaje 28. članicom EU.

Republika Hrvatska u Europskoj uniji (2013. do danas)

Ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja 2013. Hrvatska se pridružila zajednici zapadnoeuropskih demokracija u koju, povijesno gledano, oduvijek i pripada. Za Šibenik, grad koji je dijelove svoje povijesti proveo pod Mlecima, Bečom i Parizom, ulazak u EU znači i svojevrsnu povratku doma, u krug zemalja s kojima dijeli civilizacijske, kulturne i pravne korijene.

Praktične posljedice za građane su opipljive. Hrvatska putovnica danas otvara vrata jednog od najvećih i najuređenijih tržišta na svijetu. Šibenčani mogu slobodno raditi i živjeti u bilo kojoj od dvadeset šest članica Unije, bez radnih dozvola i bez stranih boravišta. Studenti studiraju u Beču, Berlinu i Lisabonu pod istim uvjetima kao i domaći studenti. Roba i usluge kreću se preko granica bez carinskih i administrativnih prepreka, što malim šibenskim poduzećima otvara tržište od preko četiristo milijuna potrošača.

Od 1. siječnja 2023. Hrvatska postaje članica eurozone i Šengenskog područja. Šibenik tog dana plaća eurom umjesto kunom, a granični prijelazi prema Sloveniji i Mađarskoj postaju bez kontrole. Putovanje od Šibenika do Beča danas je administrativno jednostavnije nego putovanje od Šibenika do Zadra prije pedeset godina. To je za grad koji je u svojoj povijesti dvanaest puta mijenjao državu možda i najvažnija promjena: prvi put više nije bitno gdje granica prolazi.