Mali Željko želi žičaru između tvrđava u Šibeniku: Školski san o neobičnoj viziji
Životni san malog Željka su besmislene žičare. Malo tko uspije ostvariti svoje infantilne dječačke snove.
Vrijeme radnje: 1964.
Mjesto radnje: Šibenik, učionica trećeg razreda osnovne škole.
Učiteljica, vedra i stroga, šeće među klupama i postavlja djeci važno životno pitanje:
“Djeco, tko mi želi reći što bi htio biti kad odraste, i zašto baš to zanimanje?”
Mate: “Ja želim biti vatrogasac! Želim pomagati ljudima u nevolji i biti hrabar i koristan društvu!”
Učiteljica (oduševljeno): “Bravo, Mate! To je vrlo plemenit poziv. Trebat ćeš biti snažan, priseban i hrabar, baš kao pravi junak.”
Ana: “Ja bi voljela biti liječnica! Da mogu liječiti ljude i možda jednog dana otkriti lijek za rak!”
Učiteljica: “Sjajno, Ana! Trebat će puno truda i učenja, ali s takvom željom možeš sve!”
A onda se javlja mali Željko preko reda, s ozbiljnim izrazom lica, punim samopouzdanja, kaže:
Željko: “Ja želim biti gradonačelnik Šibenika!”
Učiteljica (iznenađeno, ali srdačno): “Vrlo ambiciozno, Željko! A što bi bio tvoj glavni cilj kao gradonačelnik?”
Željko: “Napravio bih žičaru između tvrđava! Kao što su prošle godine napravili onu prema Sljemenu u Zagrebu!”
Kratka tišina.
Učiteljica trepće, učenici jedva suzdržavaju smijeh.
Pa kaže, uz blagi osmijeh:
“Željko, dragi… žičara? Između tvrđava? Pa to se gradi za skijališta i planine, kao na Sljemenu, ne usred grada…”
Željko (ozbiljno, bez sumnje u viziju): “Ali tako bi ljudi mogli lakše do tvrđave i riješili bi se probl…”
Nije uspio završiti rečenicu. Cijeli razred je prasnuo u smijeh. Malog Željka su zločesta djeca odmah počela zadirkivati, prekidajući njegovu viziju Šibenika s gondolama koje lebde iznad kamenih kuća.
Učiteljica odmah povisi glas i smiruje situaciju.
“Dosta, djeco! Nije lijepo smijati se tuđim snovima! Željko, ti samo radi i uči i možda jednog dana stvarno postaneš gradonačelnik. A kad jednom budeš zreo, mudar i razborit… shvatit ćeš sam zašto ova tvoja ideja nema baš nikakvog smisla.”
Zatim se okrene prema ploči, suzdržavajući osmijeh. U sebi promrmlja: “Žičara između tvrđava… bože mili, što sve djeca neće izvaliti!”