Riječki brod Galeb: plutajući spomenik probijenim rokovima i rastrošnosti javnog novca

Brod Galeb, nekad školski brod Jugoslavenske ratne mornarice, stekao je svjetsku slavu kao Titova ploveća rezidencija i mjesto na kojem su potpisivani međunarodni sporazumi i primani državnici. Izgrađen 1938. u Italiji pod imenom Ramb III, preživio je rat kao talijanski pa njemački brod, da bi nakon zaplijene u Jugoslaviji postao simbol nesvrstanih i luksuznih državnih putovanja.

Grad Rijeka 2009. godine kupuje Galeba za 150 tisuća dolara i tu počinje fijasko. Najavljivala se brza i moderna prenamjena u brod-muzej. Projekt je tapkao na mjestu do 2017., kad su se osigurala europska sredstva, a 2019. Galeb je otegljen u brodogradilište Dalmont u Kraljevici na potpunu obnovu. Radovi su trebali trajati 14 mjeseci, a otvorenje se planiralo za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine što se nikad nije dogodilo.

Probijeni budžeti više puta

Umjesto toga, brod je pet godina stajao u doku u Kraljevici, rokovi su višestruko probijeni, izvođači se mijenjali, a cijena se penjala. Prema službenim podacima, do sada je za projekt obnove i opremanja potrošeno više od 11,8 milijuna eura, od čega je svega 4,2 milijuna stiglo iz EU fondova. Najnovije procjene govore da će konačni trošak biti oko 15 milijuna eura, što je dvostruko više nego što se prvotno najavljivalo.

Valja pritom imati na umu da Galeb ni po aktualnom projektu ne bi trebao ploviti. Riječ je o statičnom brodu-muzeju. Unatoč tome, u obnovu je već utrošeno izdašno javno novca, a nova gradonačelnica zasad najavljuje nastavak ulaganja u ovu rupu bez dna na teret poreznih obveznika.

Iz godine u godinu gradske vlasti morale su u proračunu pronalaziti dodatna sredstva kako bi se radovi na Galebu nastavili i samo se dublje ukapali. Obećanja o “najvećem europskom projektu valorizacije baštine” pokazala su se kao promašene procjene, brod je gutao milijune dok se investicija nije približila dvostrukom iznosu prvotno planiranom. Za Riječane, koji su već desetljeće financirali i druge kulturne projekte, Galeb je postao simbol rastrošnosti gradske vlasti.

Posebno je frustrirajuće to što EU sredstva, koja su u početku bila glavni argument za obnovu, pokrivaju na kraju tek manji dio ukupnog troška, dok najveći teret snose porezni obveznici. Umjesto muzeja koji bi trebao donositi prihod i promovirati grad, Galeb je zasad samo skupocjeni spomenik neuspješnom upravljanju javnim novcem. Bili su i javni pozivi za privatne poduzetnike i valorizaciju broda, međutim očekivano, nitko se nija javljao.