Direktor Zelenog grada Novica Ljubičić: čovjek kojem je povjeren nemoguć zadatak

U gradu u kojem se svaka vreća smeća fotografira i dijeli po društvenim mrežama, ime Novice Ljubičića postalo je svojevrsni gromobran za sve što ima veze s otpadom. Direktor Zelenog grada Šibenik d.o.o., čovjek koji je u fotelji šefa ove gradske firme još od 2016. godine, formalno je odgovoran za cijeli sustav od podzemnih spremnika sa zloglasnim karticama i odvozom otpada do održavanja zelenih površina. Mnogi kažu da su to dvije potpune suprotnosti i tim više još teži zadatak.

Sustav je pritisnut s tri strane: strožim EU i hrvatskim propisima, objektivnim rastom troškova i navikama građana koje se ne mijenjaju preko noći. U takvoj kombinaciji teških uvjeta Ljubičić godinama pokušava držati grad u balansu i sviđalo se to nekome ili ne, činjenica je da se radi o poslu u kojem je puno lakše biti kritičar nego onaj koji mora svakodnevno potpisivati odluke i balansirati kompleksan sustav.

Nemoguć zadatak: između građana, “pobunjenika”, politike, slabo plaćenih zaposlenika i brojki

Zeleni grad je gradska komunalna tvrtka u stopostotnom vlasništvu Grada Šibenika, s temeljnim poslom prikupljanja neopasnog otpada. Tvrtka posluje stabilno, s vrlo dobrim bonitetnim ocjenama i bez blokada računa, svrstana među srednja poduzeća s A+ ocjenom, dok je prosječna neto plaća iznosila svega 871€ po zaposleniku za 2024. godinu.

Iza tih hladnih podataka stoji poslovna realnost: oprema poskupljuje, gorivo poskupljuje, rezervni dijelovi poskupljuju, plaće moraju rasti, a građani s pravom pitaju zašto računi rastu. U nedavnom nastupu na Radio Šibeniku Ljubičić je otvoreno iznio podatak da više od polovice radnika Zelenog grada ima plaću manju od minimalne što potvrđuju javni podaci. To je porazna slika, ali i pošteno priznanje: sustav komunalnih usluga godinama se krpa, a očekuje se visoki standard.

Istovremeno, na Zeleni grad se slijevaju pritužbe zbog šporkog grada, prepunih kontejnera i otpada oko spremnika. Nakon uvođenja kartica određeni postotak ljudi jednostavno ih ignorira i baca smeće pokraj kontejnera što isto nije u redu na svoj način.

Ljubičić tada često izlazi pred javnost, objašnjava da sustav nije bezgrešan, ali uporno ponavlja da dio odgovornosti leži i na neodgovornim građanima koji bacaju otpad mimo pravila, ne koriste kartice za podzemne spremnike ili ostavljaju glomazni otpad gdje im padne napamet.

Podzemni kontejneri su super ideja, ali kartice su nametnute “odozgor”

Uvođenje kartica nije bio hir Novice Ljubičića, nego zakonska obveza koja je zahtijevala prelazak s dosadašnjeg modela naplate prosječno po kućanstvu i broju članova na naplatu prema stvarnoj količini otpada koju je koje kućanstvo proizvelo, što je izazvalo niz praktičnih problema. Stariji sugrađani se s tim muče, a i tehnički problemi nisu nepoznanica kad ti se kontejner jednostavno ne otvori.

Podzemni kontejneri su odlična ideja, estetski se sklanja van pogleda i pogotovo mirisi koji se razvijaju u svim godišnjim dobima, a pogotovo ljeti. Ljudi u kućama s vlastitim kantama uglavnom imaju čišću, jednostavniju i normalniju situaciju, stanovnici u gradskim zgradama suočili su se s čestim kvarovima kartica, neotvaranjem spremnika i općom zbrkom oko novog sustava. U takvim okolnostima, gdje se mora provoditi zakon, a tehnika i navike građana ne prate tempo propisa, posao direktora poput Novice Ljubičića nije nimalo lak.

Famozne ugovorne kazne su zakonska obveza, ne proizvoljna odluka, tvrdi Ljubičić

Ljubičić u najnovijem istupu objašnjava koliko je sustav gospodarenja otpadom strogo definiran zakonom, a koliko se u javnosti još uvijek stječe dojam da je riječ o odlukama Zelenog grada. Ugovorne kazne su zakonski instrument koji se mora primjenjivati na korisnike koji ne sudjeluju u sustavu, bilo da nikada ne predaju svoju zelenu kantu ili nisu “timbrali” karticu. Slali su opomene, a tko nije dvije godine provukao karticu ili skenirao kantu dolazi kazna.

Kazne su možda ipak preširoke ruke, ima i logičnih objašnjenja zašto netko nije koristio karticu. Možete se žaliti!

Istovremeno, primjena kazni otkrila je i niz tehničkih i administrativnih poteškoća koje dodatno kompliciraju situaciju. Dio korisnika nije ni znao da im čip na kanti ne radi, stranci s nekretninama koji su rijetko ovdje tek sada se raspituju o obavezama, a mnogi iz gradskih zgrada godinama su izbjegavali preuzeti kartice za podzemne spremnike.

Dalje naglašava kako Zeleni grad uvažava svaki opravdani prigovor i rješava tehničke probleme, ali podsjeća i da postoje tisuće korisnika koji dvije godine nisu učinili apsolutno ništa da ispune zakonsku obvezu. U takvom okruženju, gdje se mora provoditi zakon, a istodobno rješavati gomila pravih i lažnih pritužbi, direktorska pozicija nije zahvalna. Ljubičić, za razliku od gradonačelnika Burića, češće otvoreno istupa, objašnjava sustav i barem nazivno pokušava uvesti red.

Malo bizarno spajanje dvije oprečne djelatnosti u jednu

Spajanje tadašnje Gradske čistoće i Zelenila u jedinstvenu tvrtku Zeleni grad 2017. godine predstavljeno je kao logičan korak prema većoj učinkovitosti, ali u praksi je značilo guranje dvije gotovo oprečne djelatnosti pod isti krov. Čistoća se bavi odvozom smeća, logistikom, kamionima, rasporedima i neugodnim posljedicama ako sustav zakaže, dok je Zelenilo gradilo identitet na uređenim parkovima, drvoredima i hortikulturi. Dakle estetika grada nasuprot smeću o kojem nitko ne voli misliti, ali netko mora odraditi.

Ujednačiti ta dva svijeta organizacijski i financijski, ali i prema očekivanjima građana iznimno je teško: jedan odjel se procjenjuje po cvjetnim gredicama i travnjacima, drugi po tome je li kanta pretrpana i smrdi li ispod prozora. Upravo ta unutarnja napetost između ta dva svijeta čini vođenje Zelenog grada još zahtjevnijim, jer jedna pogreška u odvozu otpada poništi u očima građana sav trud uložen u uređenje zelenih površina.

Zeleni grad je jedna od važnijih komunalnih firmi

Skupljanje smeća možda ne zvuči glamurozno, ali bez tih ljudi bi nam se grad u par tjedana pretvorio u kaos, smrad i leglo bolesti. To je jedan od najosnovnijih, najvažnijih poslova da uopće možemo imati ovaj moderan i bez mirisa život, a opet baš ti radnici često su najmanje cijenjeni, potplaćeni i često na udaru kritika. Rade po kiši, buri, ljetnim žegama, nose tone otpada, a većina nas ih se sjeti tek kad nešto ne valja. Realno, da samo 10 dana ne rade ništa osjetili bi to itekako.

Zaslužuju daleko više društvenog poštovanja i veće plaće, ako će im stvarno ovo povećanje cijena se pretočiti u plaće, onda nikom neće to smetati!

Ljubičić se više neće kandidirati

U intervjuu na Radio Šibeniku, Novica Ljubičić je otkrio kako se više neće kandidirati za mjesto direktora Zelenog grada, poručivši da planira “uživati u miru na selu”.

Tko god dođe poslije njega, naslijedit će gadan zadatak. Ne samo kamione, kontejnere i račune, nego i čitav paket problema koji se ne rješavaju jednostavno: od navika građana, preko mreže spremnika, manjka radnika i slabe plaće, do financijske održivosti cijelog sustava. Za takav posao treba i iskustva, i živaca, i debelu kožu. Tko će naslijediti g. Ljubičića?