“Europski grad sporta 2026.”, nagrada koja nema veze s EK je dobio čak 21 grad: u Srbiji, Albaniji, Turskoj, Kosovu, UK…

Šibenik je u prosincu 2025. u Europskom parlamentu u Bruxellesu preuzeo priznanje “European City of Sport 2026”. U gradskoj objavi to se predstavlja kao prestižna europska nagrada koja donosi suradnje i projekte, a nagradu je u ime Grada preuzeo zamjenik gradonačelnika Danijel Mileta, uz ljude iz Zajednice sportova. Mora da je to bilo lijepo putovanje na račun poreznih obveznika!

No ključna stvar koju većina PR-objava preskače: ovo nije nagrada Europske komisije, Europskog parlamenta ni bilo koje EU institucije. Dodjeljuje je ACES Europe, organizacija koja sama sebe opisuje kao neprofitnu udrugu sa sjedištem u Bruxellesu koja svake godine dodjeljuje priznanja u više kategorija (kapital, regija, grad, otok, općina…).

To što se ceremonija održava u Bruxellesu (pa i u prostoru Europskog parlamenta) i to što se ACES u komunikaciji često predstavlja kao “partner Europske komisije za sport” ne pretvara automatski titulu u službeno EU priznanje.

Tko daje nagradu i po kojim kriterijima?

ACES ima vlastiti pravilnik selekcijskog procesa. U njemu piše da evaluacijski odbor grad ocjenjuje kroz 12 kriterija (“eligibility criteria”), a nagrada se dodjeljuje nakon bodovanja tih kriterija tijekom posjete.

U pravilniku su kriteriji vrlo jasno nabrojani i zanimljivo, među njima uopće nema sportskog rezultata, nego dostupnost, programi i upravljanje sportom. Kriteriji uključuju:

1. Sportska infrastruktura i objekti
2. Pristup objektima, edukacija i kreiranje poslova
3. Klubovi/udruge i lokalna/međunarodna partnerstva
4. Sportske inicijative i događaji koje grad provodi ili promovira
5. Well-being, uključivanje mladih, osnaživanje žena i uključivanje osoba s invaliditetom
6. Sportsmanship rate / udio populacije aktivne u sportu
7. Ekološka održivost
8. Promocija sportskog turizma
9. Komunikacijski projekt za promociju kandidature
10. Odnosi Grada sa sportskim i političkim institucijama
11. Profil i aktivnosti kao nositelja titule
12. Raspored sportskih događaja u godini titule

Dakle, ovo je prvenstveno certifikacijsko/marketinško priznanje temeljeno na dokumentaciji, planovima, prezentaciji i posjeti, više nego ikakvo priznanje za rezultat.

Koliko je to Šibenik koštalo?

Tu dolazimo do najmutnijeg dijela priče. U ACES pravilniku stoji da kandidat u kategoriji “City” plaća obveznu pristojbu od 2.350 € (uz napomene o PDV-u ovisno o statusu), a sam proces kandidature po definiciji povlači i cijeli niz operativnih troškova: dolazak i boravak evaluacijskog odbora, organizaciju posjeta, materijale i prezentacije, PR i video, događaje, te put i smještaj gradske delegacije za ceremoniju dodjele.

Jedina brojka koja se zasad može citirati kao javno izrečena je procjena: prema medijskom tekstu iz travnja 2025., vijećnica Maja Šintić navela je da bi sve skupa moglo koštati oko 10.000 €, uz napomenu da se plaća dolazak ACES delegacije i da je oko 2.000 € otišlo na marketinške troškove. No u službenoj gradskoj objavi o preuzimanju nagrade nema troškovnika ni stavki. Ako je Grad uvjeren da je to pametno uložen novac, najjednostavnije bi bilo objaviti barem: račun/pristojbu ACES-u (2.350 € + eventualni PDV), trošak posjeta evaluatora, trošak PR-a (video, dizajn, materijali) te trošak puta i boravka delegacije u Bruxellesu.

Koliko je nagrada rijetka? Svi dobitnici “European City of Sport 2026”

Dodatni razlog za zdravu dozu skepse: Šibenik nije jedini europski grad sporta 2026.! ACES svake godine dodijeli titulu većem broju gradova u istoj kategoriji.

Prema službenom ACES popisu, European City of Sport 2026 su (uz Šibenik) i:

• Albi (Francuska)
• Albufeira (Portugal)
• Belfast (Sjeverna Irska / UK)
• Cáceres (Španjolska)
• Cheb (Češka)
• Dobrich (Bugarska)
• El Vendrell (Španjolska)
• Korçë (Albanija)
• Móstoles (Španjolska)
• Novi Sad (Srbija)
• Olot (Španjolska)
• Onești (Rumunjska)
• Oviedo (Španjolska)
• Palencia (Španjolska)
• Prizren (Kosovo)
• Rzeszów (Poljska)
• Saint-Denis (Francuska)
• Sultangazi (Turska)
• Torrejón de Ardoz (Španjolska)
• Valladolid (Španjolska)

U gradskoj i medijskoj objavi nakon dodjele spominje se samo dio gradova iz iste kategorije ne kompletan popis, a jasno je i zašto… nagrada ne znači ništa. Mogla je tako i neka domaća udruga dodijeliti skupu plaketu.

I u inozemstvu se digla prašina: “nije EU institucija, nego udruga s titulama i pristojbama“

U više stranih medija ponavlja se ista primjedba: titula se u javnosti često “prodaje” kao da dolazi od europske institucije, iako je riječ o priznanju koje dodjeljuje privatna neprofitna udruga ACES Europe. Španjolski elDiario.es upravo na tome gradi cijelu priču. Pišu da se po Španjolskoj širi “Ciudades Europeas del Deporte” i naglašavaju da ACES nije dio Europske komisije, nego organizacija koja dodjeljuje titule uz uplatu više tisuća eura.

Drugi sloj kritike je model naplate i dojam plati pa dobiješ, posebno zbog stavki koje se u nekim gradovima pojavljuju kao “derechos de imagen” (prava korištenja/brandiranja). Cadena SER (Radio Bilbao) doslovno secira trošak i navodi raspon (2.350 € kandidatura + 5.000–10.000 € prava), pa se cijela priča prirodno prebacuje s prestiža na pitanje: tko plaća, za što točno i što građani dobiju zauzvrat.

Treći obrazac je lokalna politička svađa: dio oporbe govori da je to priznanje koje se kupuje, a vlast uzvraća da se plaća postupak kandidature i evaluacije, ne “titula”. To se lijepo vidi u tekstu o El Vendrellu, gdje se priznanje brani kao “vanjska evaluacija”, dok kritičari guraju tezu da samo treba platiti.

Nitko od lokalnih glavešina nije htio braniti glupost od “nagrade”

Na sjednici gradskog vijeća prošlog mjeseca je Maja Šintić rastavila PR na proste faktore. Pitala je što je zapravo ACES, naglasila da to nije nikakva Europska komisija (kako se u javnosti često sugerira), i pitala jedino smisleno pitanje za porezne obveznike: koliko je ta čast koštala. Usput je pročitala i popis drugih dobitnika: gradovi iz Španjolske, Rumunjske i cijele Europe, što cijelu stvar spušta na razinu masovne proizvodnje priznanja za PR potrebe gradova. Ako nagrada dolazi u seriji, a uz nju ide i pristojba, teško je pobjeći dojmu plati pa se rugaj.

A onda je došao trenutak istine. Predsjednik Gradskog vijeća pitao je tko će odgovoriti, no oni koji su se ranije najvatrenije gurali uz priču i koji su nagradu preuzimali i litretavali (Kulušić, Mileta, Jurić i društvance) ostali su nijemi, bez odgovora na jednostavna pitanja. Kukavički su se ukamenili. Sve skupa je besmislica da zamaže oči: ako je jedina vrijednost nagrade fotografija i naslov, onda je ta nagrada doslovno ništa.