Milijun i pol eura godišnje kroz šibenski TZ, a konkurencije za direktora čudesno nema: vječni Dino Karađole

Turistička zajednica Grada Šibenika raspolaže ozbiljnim novcem. U pandemijskoj 2020. ostvarila je 4,63 milijuna kuna prihoda, 2021. prihod raste na 6,228 milijuna kuna, a za 2022. planirano je bilo 7,6 milijuna kuna. Nakon prelaska na euro, iznosi su također solidni. U 2023. ostvareno je 1.235.561 eura, u 2024. 1.464.482 eura, a za 2025. planirano je 1.505.000 eura. To više nije mala lokalna administracija, nego sustav koji iz godine u godinu upravlja s oko milijun i pol eura.

Na čelu šibenske gradske Turističke zajednice Dino Karađole je od 2010. godine. Izabran natječajem na koji je stiglo 11 prijava, šest kandidata ispunilo je uvjete, a u završnom izboru ostali su Ksenija Grubišić i Dino Karađole. To je bio stvarni natječaj i stvarna konkurencija, još pod nekadašnjim gradonačelnikom Antom Županovićem. U zadnja dva ciklusa na mjesto direktora TZ-a osim Karađole se nije nitko prijavio.

Do 2022. direktori turističkih zajednica nisu birani na četverogodišnji mandat kao danas, nego su mandat imali na neodređeno, sve dok im Turističko vijeće na kraju godine prihvati ili ne prihvat izvješće. Tek od stupanja na snagu novog zakonskog režima 1. siječnja 2022. direktori se biraju na mandat od četiri godine. Drugim riječima, od 2010. do 2022. nije ni postojala ista vrsta periodičnog natječajnog resetiranja kakvu danas gledamo kod drugih tijela.

Karađole jedini kandidat i 2022.

Godine 2022. formalno su stigle dvije prijave, ali je druga otpala jer kandidat nije zadovoljio uvjete, pa je Karađole bio jedini valjani kandidat. U ožujku 2026. situacija je još gora: Karađole bio je jedini prijavljeni kandidat. Zato je sasvim legitimno reći da od prvog izbora 2010. Karađole praktički nije imao stvarnu konkurenciju.

Prvo je godinama ostajao na funkciji bez ovakvog mandata kakav danas postoji, a kad su četverogodišnji natječaji napokon uvedeni, ozbiljnih protukandidata više nije bilo.

Dičimo se pluralizmom i da smo moderan grad, a po ovome smo teška malomištanska priča

Turistička zajednica Grada Šibenika nije puka protokolarna ustanova, nego organizacija koja raspolaže milijunskim iznosima, uključujući i javni novac i novac naplaćen od pristojbi koji su nametnuti iznajmljivačima i ostalima iz grane turizma.

U programu rada za 2025. vidi se da se planira 750 tisuća eura od turističke pristojbe, 320 tisuća od članarine i čak 370 tisuća eura iz proračuna, a ovo zadnje se uredno probija sudeći po isplatama Grada. Dakle, ne govori se samo o promociji grada i turističkim brošurama, nego o instituciji kroz koju prolazi značajan novac i koja utječe na prioritete, manifestacije i smjer turističke politike grada.

Uopće nije stvar je li Karađole “dobar” ili “loš”, nego što su procesi i institucije zakazali

Pitanje je kako je moguće da čovjek vodi takvu instituciju još od 2010., da je prvi put imao ozbiljnu konkurenciju na samom početku, a da je nakon toga sustav postao takav da ozbiljnog natjecanja više nema. I to se sve dogodilo pod Burićevom administracijom. Burić se pobožno pojavljuje na svim sastancima turističke zajednice i očito drži dobrano uzde u gradu što se tiče turizma, za razliku od drugih tijela na čijem je čelu i gdje češće pošalje tajnika grada Antu Galića kao predstavnika.

Ništa protiv samog Karađoleta, zbilja! Čovjek je potpuno nekontroverzan, a nije nešto ni prisutan medijski, nije poznat po ikakvim izjavama i drži se po strani. Možda je i sasvim dobar u tom poslu.

Međutim, jako je teško povjerovati da baš nitko nije zainteresiran da postane direktor TZ-a jednog grada po turističkom i po drugim pogledima u razvoju. Ne znamo koliko je Karađole dobar, kad nitko drugi u 16 godina nije ni prismrdio na tu poziciju, možda bi netko drugi i puno bolje obavljao taj posao? Na ostale direktorske pozicije po gradskim firmama se itekako pojavljuju kandidati, samo je TZ iznimka i tu se nitko ne usudi prijaviti.

Institucija koja raspolaže s oko milijun i pol eura godišnje već godinama funkcionira bez stvarnog natjecanja za vodstvo, bez stvarne neizvjesnosti i bez dojma da se za tako važnu funkciju itko ozbiljno želi ili može boriti. U gradu koji se voli predstavljati kao moderan, otvoren i turistički ambiciozan, to ne izgleda kao znak snage sustava, nego kao znak njegove učmalosti i nepotizma.

Zdrave institucije ne počivaju na tome da jedan čovjek traje vječno, nego na tome da postoji interes, konkurencija i povjerenje da natječaj doista nešto odlučuje. Kad toga nema, onda problem više nije samo u jednoj funkciji ni u jednom imenu, nego u političkoj i upravljačkoj kulturi grada. A Šibenik si teško može tepati da je ozbiljna turistička sredina ako za jednu od ključnih pozicija u tom sektoru već godinama praktički nema nikoga osim unaprijed poznatog izbora.