21 isječak s tribine o energani: građani pitaju o smeću iz četiri županije, benefitima i referendumu

Javna tribina „Bikarac – zelena točka preokreta”, prvi skup na kojem su Bikarac i njegovi partneri građanima predstavili planiranu energanu na gorivo iz otpada, održana je u četvrtak 22. listopada u Kući umjetnosti Arsen. Organizirali su je Centar za gospodarenje otpadom Bikarac i zagrebačka tvrtka Energetika Marketing, dvorana je bila puna, a najveći dio večeri otišao je na pitanja iz publike. Sylvia G. Jack snimila je ta pitanja i odgovore na njih. Objavljujemo 21 isječak, s titlovima, grupiran po temama koje su se vraćale cijelu večer: čije će se smeće spaljivati, što od toga ima Šibenik, kamo s energijom i tko jamči za zrak.

Tko je sjedio na panelu

Uvodnu riječ dao je gradonačelnik Željko Burić, projekt je predstavio direktor Bikarca Robert Podrug, a stručni dio držali su savjetnik za gospodarenje otpadom Viktor Simončič, Maja Feketić i Mirko Budiša iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Filip Kokalj s Fakulteta strojarstva Sveučilišta u Mariboru, koji je predstavio energanu u Celju, i Ivan Lončar iz požeške tvrtke Magma, koja radi sustave pročišćavanja dimnih plinova. Na okruglom stolu bio je i Lovro Rumora, predsjednik splitske udruge Zeleni Dalmacije, a moderirao je Boris Labudović, urednik magazina EGE. Župan Paško Rakić bio je najavljen, ali nije došao, što je jedan građanin iz publike i primijetio.

Poruka organizatora, prema izvještaju Energetike net i ŠibenikIN-a: Bikarac već danas proizvodi oko 25.000 tona goriva iz otpada koje nema gdje energetski iskoristiti, pa ga izvozi i za to plaća oko 200 eura po toni. Energana bi taj krug zatvorila. Feketić je iznijela da Nacionalni plan do 2031. predviđa 11 centara za gospodarenje otpadom, a za Bikarac se izrađuje projektno-tehnička dokumentacija i studija izvodljivosti koju financira Fond. Simončič je rekao da nakon Gospića 80% građana želi energanu, Kokalj da u Celju nakon 15 godina rada „nitko ne govori o energani jer nemaju o čemu govoriti”.

Publika je to slušala drugačije. Po reakcijama u dvorani, i po pitanjima koja slijede, otpor nije toliko prema energani kao tehnologiji koliko prema tome da najveća u Hrvatskoj bude baš u Šibeniku, s gorivom iz četiri dalmatinske županije.

Čije smeće: četiri županije, jedna energana

Najčešće pitanje večeri bilo je aritmetičko. Splitsko-dalmatinska, Zadarska i Dubrovačko-neretvanska županija zajedno imaju oko 700.000 stanovnika, Šibensko-kninska 96.000, a energana od 130.000 tona godišnje planira se kod nas. Feketić je odgovorila da u Šibenik ne bi dolazio otpad nego gorivo iz otpada, iz centara za obradu koje će imati sve četiri županije. „To je plan.”

Druga strana iste računice: ako susjedne županije još nemaju ni centre za obradu, što će se na Bikarcu spaljivati i hoće li Šibenik na kraju plaćati da mu se gorivo dovozi, da se postrojenje ne gasi? Podrug je priznao da ni Šibenik još nema energanu, da bi odluka mogla pasti za dvije godine, a gradnja trajati pet, pa će do tada i tuđi centri biti gotovi.

Što od toga ima Šibenik: benefiti i referendum

Drugi niz pitanja počeo je usporedbom s nuklearkom Krško, koja okolnim općinama plaća rentu. Građanin je predložio da referendumsko pitanje sadrži i benefite: besplatnu struju, vrtiće, prijevoz, ali i spaljivanje smeća iz cijele Dalmacije, pa neka ljudi odluče. Jedini konkretan odgovor s panela bio je da Fond financira dokumentaciju.

Na izravno pitanje o benefitima gradonačelnik Burić odgovorio je da je benefit u cijeni zbrinjavanja otpada koju građani plaćaju kroz Bikarac i Čistoću: ako se bude zarađivalo od goriva, „teoretski neće biti naplate cijene smeća”. Kamo bi išla toplina i struja, pokazat će studija.

Vlasnik maslinika u Donjem Polju postavio je pitanje na koje, kaže, mjesecima ne dobiva odgovor: tko je vlasnik buduće energane? Budiša je odgovorio da će to biti Grad, odnosno posebna tvrtka koja se mora osnovati, a model financiranja ne zna. Na pitanje hoće li potpisati vlastitom imovinom da će cijena smeća pasti 50%, odgovor je bio da „neće biti skuplje”.

Nekoliko govornika vrtjelo se oko samog pojma „gorivo”. Ako Bikarac plaća 200 eura po toni da netko preuzme ono što proizvodi, onda to nije gorivo nego smeće, jer gorivo se kupuje. Odgovori s panela da u Europi tako funkcionira cijeli sustav nisu uvjerili dvoranu.

Kamo s energijom u gradu bez toplane

Energana u Celju grije grad. Šibenik nema ni toplanu ni toplinsku mrežu, a od energije iz takvog postrojenja oko 80% je toplina. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar nedavno je rekao da energane na otpad imaju smisla tamo gdje postoji toplinska mreža, što iz publike nije prošlo nezapaženo. Kokalj je objasnio da bez korisno potrošene energije postrojenje po kriteriju R1 ne dobiva ni okolišnu dozvolu, pa je potrebna industrijska simbioza s potrošačima u zoni. Budiša je poručio da ministre ne treba shvaćati doslovno, a Burić je podsjetio da prije pet-šest godina Šibenik nije imao ni plinsku mrežu.

Brojke: plohe, kapacitet i cijena po toni

Najprecizniji račun večeri donio je građanin koji je iz javnih dokumenata izveo da od 53.100 tona kapaciteta Bikarca samo 30 do 35% može u gorivo, dakle 16.000 do 18.600 tona, a ostalih 34.000 tona i dalje ide na plohe kao i dosad. Kokalj je potvrdio: „To što ste izračunali, točno je”, uz ogradu da teška frakcija stabilizacijom gubi dio mase.

Kokaljevo slovensko iskustvo bilo je i najkonkretniji odgovor na pitanje o cijeni. Celje obradi 15% slovenskog goriva iz otpada, ostatak košta državu 40 do 50 milijuna eura godišnje za izvoz. Energana u Celju počela je sa 129 eura po toni, danas naplaćuje 87. Slovensko ministarstvo dva je puta raspisalo tender za 200.000 tona godišnje i nitko se nije javio.

Dva pitanja ostala su bez odgovora na tribini: koliko energana košta i sufinancira li EU emisije CO2. Na slajdu je pisalo 550.000 tona, što je Feketić objasnila kao zbroj za svih 11 hrvatskih centara. Na pitanje zašto se na prošlom okruglom stolu govorilo da se energana ne isplati ispod 130 do 150 tisuća tona, a sada se navodi da Osijek radi s 53.000, odgovor je bio da Hrvatska mora imati energane i da će ih „sigurno biti i u Zagrebu”.

Dimnjak, filteri i Donje Polje

Na pitanja o dioksinima, furanima i dušičnim oksidima odgovarao je Lončar iz Magme. Elektrofilteri traže minimalno održavanje, vrećasti se mijenjaju svakih nekoliko godina, a dušični oksidi rješavaju se ubrizgavanjem uree ili amonijaka. Vrijednosti koje Celje mjeri, rekao je, upola su manje od dopuštenih. Građane je pritom manje zanimala tehnologija, a više to što je ispod Bikarca Donje Polje.

Rumora iz Zelenih Dalmacije rekao je da mu je drago što se „konačno pokrenuo sistem”, jer je splitska Lećevica po njemu sulud projekt. Gospođa s kućom kilometar od Bikarca podsjetila je da na istoj lokaciji dolaze i sušionica mulja i centar za građevinski otpad, pa se radi o gotovo 300.000 tona otpada godišnje u kraju s maslinama i vinogradima. Rumorin odgovor da bi volio jednu dobru spalionicu „možda malo bliže Splitu” dobio je pljesak.

Odvajanje koje ne funkcionira

Dva pitanja išla su korak unatrag: ima li smisla graditi energanu u sustavu u kojem se odvojeno prikupljeni otpad, kako je rekla gospođa koja je godinama živjela na Zapadu, „utrpa u jedno vozilo”. Feketić je odgovorila da Hrvatska kao članica mora doći na 65% odvajanja i da to s energanom nije u koliziji. Drugi je građanin tražio da Kokalj usporedi Beograd, gdje se bez odvajanja pali sve, sa Slovenijom.

Što slijedi

Studija izvodljivosti, koju plaća Fond, još se izrađuje. Feketić je najavila da će tehnička strana projekta biti predstavljena na sljedećoj tribini, a Budiša da se u projekt neće ići ako se rizici ne mogu prevladati. Referendum, koji je na sjednicama Gradskog vijeća više puta tražila oporba, na tribini su i Budiša i Burić uvjetovali rezultatom studije. Podsjećamo da je Burić na sjednici 15. rujna tvrdio da Grad nikad nije razmatrao gradnju spalionice, a Podrug da energana na Bikarcu nije spalionica, te da četiri mjesna odbora uz Bikarac nisu dala stav o projektu.

Sve snimke: Sylvia G. Jack. Titlovi su rađeni strojnim prijepisom i ručno pregledani; govornike iz publike nismo imenovali.