Iz Bolzana u Gdanjsk: drugi propagandni izlet za spalionicu smeća

Šibensko izaslanstvo posjetilo je energanu u Gdanjsku i vratilo se s onim što sami nazivaju „više nego pozitivnim iskustvima”. Iz samog videa vidi se da je radni posjet domaćin obilježio datumom 24. travnja 2026. na naslovnoj prezentaciji. Drugi propagandni izlet za spalionicu u Bikarcu, financiran javnim novcem, otpočetka ima isti scenarij kao Bolzano u listopadu 2024.: predstavnike vode na trošak gradskog i fondovskog novca u europsku spalionicu smeća koja se trenutno može pohvaliti najboljim slikama, prikažu im pogon, ispričaju kako su građani u prvi mah bili skeptični a danas obožavaju postrojenje, i zaokruže priču propagandnim videom za domaću publiku.

Pošto se Bolzano nije dobro primio kao argument, evo nas u Gdanjsku. Iznova je organiziran radni posjet, iznova je producirana kratka filmska razglednica, iznova je u igri portal koji od Grada dobija novac i očekivano hvali ono što naručitelj putovanja želi pohvaljeno i ponaša se zapravo aktivistički.

Prezentacija šibenskom izaslanstvu u Gdanjsku 24. travnja 2026. — Prezentacija *„Waste-to-Energy plant in Gdańsk, Port Czystej Energii (Clean Energy Harbour)”* održana 24. travnja 2026. Iz publike se vidi da se radi o vrlo užem krugu šibenskih predstavnika kojima je ekspozicija namijenjena, a sastav i imena tog kruga domaćin u videu pažljivo izbjegava nabrojati.

Tri razloga zašto baš Gdanjsk, prema riječima organizatora

U videu direktor Bikarca Robert Podrug otvoreno nabraja zašto su odabrali poljski grad za „stručnu ekskurziju, da je tako nazovemo”:

„Jedan od glavnih projektanata na dokumentaciji koju mi trenutno izrađujemo, gospodin iz jedne finske firme, bio je jedan od projektanata i na ovoj energani.”
„Energana koja je puštena u rad otprilike prije godinu dana, jedna je od najnovijih.”
„Skoro pa identičan kapacitet ove energane kakav bi bio u našoj.”

Sva tri razloga zaslužuju pažljiv pogled, jer svaki od njih u sebi nosi informaciju koja u domaćoj raspravi do sada nije bila dovoljno raspakirana.

Razlog prvi: finski projektant koji prodaje vlastiti dizajn

Projektno-tehničku dokumentaciju za potencijalnu šibensku spalionicu izrađuje zagrebački Ekonerg, koji je posao dobio nakon javne nabave o kojoj je u svoje vrijeme bilo malo informacija. Vrijednost ugovora je oko 2,9 milijuna eura, a financira ga u cijelosti Fond za zaštitu okoliša i energetske učinkovitosti, kao dio iste one zadužnice koju je objavom dokumenta razotkrio Tonči Restović, a koja Grad Šibenik obvezuje da projekt dovrši do kraja 2026. ili vraća tri milijuna eura.

Tu sada na scenu stupa Podrugov anonimni gospodin „iz jedne finske firme”. U timu koji izrađuje dokumentaciju radi, prema Podrugovim riječima, jedan od projektanata postrojenja Port Czystej Energii, a upravo to postrojenje delegacija sada posjećuje i prezentira ga javnosti kao referencu.

Šibensko izaslanstvo na lokaciji buduće energane, s natpisom o Ekonergu kao izrađivaču projektno-tehničke dokumentacije — Natpis u videu otvoreno potvrđuje: *„Upravo takvu tehnologiju predlaže izrađivač projektno-tehničke dokumentacije za potencijalnu gradnju prve energane na otpad u sklopu Centra za gospodarenje otpadom Bikarac, tvrtka Ekonerg.”* Izrađivač dokumentacije i prodavač tehnologije su u suštini ista strana stola, a izlet u Gdanjsk je oblik prezentacije te tehnologije.

Razlog drugi: identičan kapacitet znači otpad cijele Dalmacije

Energana u Gdanjsku projektirana je za obradu 160.000 tona otpada godišnje. Grad Gdanjsk ima oko 470 tisuća stanovnika, a u postrojenje se otpad dovozi iz Gdanjska i još otprilike 40 partnerskih općina Pomeranijskog vojvodstva.

Energana u Gdanjsku procesira 160.000 tona otpada godišnje, što je sličan kapacitet planiranom šibenskom postrojenju — Kapacitet od 160.000 tona godišnje je više nego dvostruko od minimalnih 70 do 80 tisuća tona za koje direktor Bikarca Robert Podrug kaže da bi šibenskoj energani osigurali ekonomsku isplativost. Ne radi se o postrojenju za naš otpad, nego o postrojenju za otpad cijele Dalmacije.

Ako šibenska energana ima „skoro pa identičan kapacitet”, to s otpadom u Gradu Šibeniku nema veze. Bikarac trenutno procesira oko 20 tisuća tona otpada godišnje. Da bi postrojenje od 160.000 tona uopće imalo ekonomski smisao, treba mu kontinuirana opskrba otpadom iz najmanje četiri centra za gospodarenje otpadom: Bikarac, Biljane Donje, Lećevica i Lučino razdolje. Ministarstvo zaštite okoliša upravo je 31. ožujka 2026. izdalo rješenje o prihvatljivosti upravo za takvu varijantu, postrojenje koje obrađuje otpad iz sva četiri CGO‑a.

To znači da će cestama i prugama Dalmacije prema Bikarcu kontinuirano prolaziti kompozicije i kamioni s otpadom, što je nešto što u videu uopće ne spominju. Šibenik ne dobiva postrojenje za svoje smeće. Šibenik dobiva regionalnu spalionicu, čiji je financijski model otpočetka ovisan o tome da se dovozi tuđi otpad. Sve dok ta logika vrijedi, govoriti o tome „kako ćemo zbrinjavati naš otpad” je u najboljem slučaju manipulacija.

Razlog treći: tek godinu dana rada, što tu možemo znati

Port Czystej Energii službeno je otvoren u ožujku 2025. godine, a probni rad počeo je u srpnju 2024. U trenutku posjeta, postrojenje radi nešto više od godinu dana komercijalno. Predstavnica gdanjskog operatera u videu kaže: „U prvoj godini rada susreli smo se s uobičajenim početnim izazovima.”

Što su točno bili „uobičajeni početni izazovi”, ne saznajemo. Ne saznajemo ni koliko su koštali, ni kako su utjecali na okoliš i lokalnu zajednicu. Ne saznajemo kako se postrojenje ponaša u uvjetima slabije ogrjevne vrijednosti otpada, što je za jadransku obalu s puno organike i vlage u smeću relevantno pitanje. Ne saznajemo kakvo je stanje s pepelom i šljakom nakon godinu dana rada. O svemu tome u videu ima manje od jedne rečenice: spominju se „nusproizvodi poput pepela i šljake” i tu je kraj svake daljnje rasprave. Što gdanjska spalionica smeća radi s opasnim letećim pepelom? Tko zna, nisu rekli!

Unutrašnjost gdanjske energane, opis tehnologije spaljivanja otpada na rešetci — Iz videa: *„Nazvali su je ‘Luka čiste energije’. Primjenjuje tehnologiju spaljivanja otpada na rešetci, koja je najrasprostranjenija i najpouzdanija.”* Ime *„Luka čiste energije”* i naša *„energana”* jednako su brendiranje istog procesa: smeće se pali, dio mase ide u dim, ostatak ostaje kao šljaka i toksični pepeo na deponiju.

U europskim spalionicama otpada donji pepeo čini 15 do 30 posto mase ulaznog otpada, a leteći pepeo dodatnih 2 do 5 posto. Za postrojenje od 160.000 tona to znači između 27.000 i 56.000 tona pepela godišnje, od čega je više tisuća tona klasificirano kao opasni otpad koji zahtijeva posebno stabiliziranje i odlaganje. Kao opcija se u domaćoj raspravi spominjao izvoz u napuštene rudnike soli u Njemačkoj. Logistika takvog izvoza, njegova cijena, sigurnost transporta i pitanje što se događa ako njemačka strana jednog dana zatvori vrata, sve to ostaje izvan kadra propagandnog videa.

Tzv. fly ash je jako otrovan

O letećem pepelu (eng. fly ash) posebno se vrijedi zaustaviti. To je sitna prašina koja ostaje nakon prolaska dimnih plinova kroz filtere i znanstvena literatura ju jednoglasno klasificira kao opasni otpad. Kritički pregled u časopisu Environmental Pollution iz 2022. opisuje ju kao materijal obogaćen teškim metalima (olovo, kadmij, živa, krom, cink, arsen) i dioksinima u koncentracijama do 50 nanograma TEQ po gramu. Dioksini su uz to klasificirani kao izrazito otrovni i karcinogeni, a teški metali iz pepela vrlo lako migriraju u tlo i podzemne vode ako se odlažu bez stabilizacije. Bez prikladne stabilizacije i kontroliranog odlagališta, leteći pepeo nije neutralan ostatak nego dugoročno opasna baština.

Ono što filter zaustavi da ne izleti kroz dimnjak ostane u kanti i zatim ide kamionom ili vlakom prema deponiju. Otrov nije nestao, samo je premješten i pakiran. Šibenska bi spalionica generirala između 3.200 i 8.000 tona takvog letećeg pepela godišnje, što odgovara karavani od oko 200 do 500 kamionskih utovara na godinu.

Tvrdnja iz videa da je podrška javnosti u Gdanjsku porasla sa 60 na 90 posto — Tvrdnja iz videa: *„Na početku su imali potporu oko 60 posto građana, a ona se sada popela na oko 90 posto.”* Brojka od 91 posto koju gdanjski PR-eri citiraju potiče iz PBS ankete provedene u travnju i svibnju 2024., dakle **prije nego što je postrojenje uopće započelo komercijalni rad**, na temelju marketinški formuliranog pitanja *„je li gradnja PCE potrebna investicija”*. Riječ je o klasičnom PR-obliku tvrdnje koji prebacuje pitanje s realnih emisija na apstraktnu potrebu, a sada se vraća kao dokaz da su *„i građani na kraju shvatili”*.

Što propagandni video ne spominje

Cijena gradnje i porijeklo novca

Gradnja Port Czystej Energii koštala je oko 663 milijuna poljskih zlota, što je otprilike 144 milijuna eura. Više od 62 milijuna eura financirano je iz EU kohezijskog fonda, ostatak iz poljskog Fonda za zaštitu okoliša i kredita PKO banke. Taj projekt je financijski izvediv jer je više od 40 posto investicije pokriveno bespovratnim novcem.

Europska unija je u međuvremenu spalionice maknula s liste održivih ulaganja i smanjila financiranje. Hrvatska, koja u ovaj projekt ulazi nekoliko godina iza Poljaka, ne može računati na isti omjer bespovratnih sredstava. Trošak izgradnje pada uglavnom na poreznog obveznika i na cijenu komunalnih usluga koje će za smeće plaćati građani Šibenika, Vodica, Zadra, Splita i ostatka Dalmacije.

Tko zapravo upravlja postrojenjem

Postrojenje u Gdanjsku građeno je u konzorciju koji čine Tiru, talijanski Webuild (bivši Astaldi) i Termomeccanica Ecologia. Operativno upravljanje danas, nakon preuzimanja Dalkia Wastenergyja, vodi francuska tvrtka Paprec Energies. U Šibeniku se to obično prešućuje, ali politika gradnje ovakvih postrojenja u EU vodi prema modelu u kojem domaća javna tvrtka godinama plaća stranom operateru naknadu za upravljanje. Bikarac u tom modelu nije gospodar, on je platilac.

Višak kapaciteta u Europi

U EU danas radi oko 500 spalionica otpada koje godišnje obrađuju otprilike četvrtinu komunalnog otpada Unije, dok izvještaji okolišnih organizacija upozoravaju da je sustav kao cjelina već u višku kapaciteta. Danska, kao primjer „dobre prakse”, godinama uvozi otpad iz drugih zemalja kako bi vlastite spalionice uopće održala u radu, a država pokriva trošak viška kapaciteta. Baskijska Zubieta, sa 300 stanovnika a 200.000 tona otpada godišnje, otplaćuje obveznice do 2047. i gorko je požalila što se uopće u takvo nešto upustila.

Hrvatska u ovaj posao ulazi u trenutku kad se zapadna Europa od istog modela polako odvaja. Razlog za to je vrlo jednostavan, kako god se obrtalo: spalionice troše otpad koji bi se mogao reciklirati, što obeshrabruje razdvajanje, dok jednom izgrađeni objekt fiksira lokalnu zajednicu na desetljeća stalnog dotoka smeća.

Bolzano je bio uvertira, Gdanjsk je drugi čin

Prije godinu i pol, šibensko izaslanstvo predvođeno tadašnjim gradonačelnikom Burićem otišlo je u Bolzano. Video je tada bio isto tako lijepo montiran, isto su tako tamo svi nosili šljemove, isto je tako naracija bila da iz dimnjaka miriše ruža. U javnoj raspravi koja je uslijedila vrlo brzo se pokazalo da Bolzano kao argument ne prolazi. Postavila su se pitanja o teškim metalima, o pepelu, o cijeni, o tome kome zapravo koristi takvo postrojenje, i odgovori su izostali. Burićev mandat se okrunio izbornom pobjedom unatoč protivljenju, ali je tema o izgradnji u javnosti ostala otvorena.

Tijekom 2026. nas čeka studija, javni uvid i odluka

Prema riječima direktora Bikarca Roberta Podruga, studija o utjecaju na okoliš trebala bi biti gotova do lipnja 2026. i potom predana Ministarstvu zaštite okoliša. Javni uvid i rasprava očekuju se na prijelazu 2026. na 2027. godinu, a do kraja 2026. mora se potpisati ugovor o gradnji ili Grad Šibenik gubi tri milijuna eura zadužnice prema Fondu.

Izgleda da ćemo još gledati propagandnih izleta i videa. Gdanjsk neće biti zadnji, jako se trude prodati nam spalionicu smeća nadomak Šibenika kao nešto dobro. Odgovore na ključna pitanja poput otrovnog pepela i gdje će se deponirati nitko ne smatra shodnim odgovoriti, nego frfljaju o „pozitivnim iskustvima”.