Zašto se ne zabrani i ugostiteljima služenje alkohola iza 21 sat?

Sabor sutra glasa o izmjenama Zakona o trgovini kojima gradovi i općine dobivaju ovlast da na svom području zabrane prodaju alkohola u dućanima od 21 do 6 ujutro. Predlagatelj je ministar gospodarstva Ante Šušnjar, zakon ide po hitnom postupku, kazne za prekršitelje idu do 39.810 eura. Argumentacija je standardna: javno zdravlje, javni red i mir, podatak da je 42% učenika u zadnjih trideset dana popilo pet ili više pića u jednoj prilici, da smo iznad europskog prosjeka po potrošnji alkohola, da turistička mjesta noću tonu u nered. Vladi je, naime, strašno stalo do našeg zdravlja.

Etanol iz dućana i etanol sa šanka

Sve to vjerojatno stoji, samo je problem što ovaj zakon ne dira ono što je očito glavni izvor problema. Ako mi netko hoće reći da je javnozdravstveni razlog dovoljno jak da se u 21 sat zaključa hladnjak s pivom u kvartovskom dućanu, neka mi onda objasni zašto isti taj razlog ne vrijedi pet metara dalje, u kafiću koji do tri ujutro toči što god mu padne na pamet. Etanol u boci iz dućana i etanol u boci iz šanka kemijski je ista stvar. Učinak na javni red i mir također, pijani turist koji urinira po fasadi nije se opio od zraka.

Konkretno, ako je zakonodavac iskreno zabrinut za javno zdravlje, normalno bi bilo da ograniči i točenje u ugostiteljskim objektima nakon određenog sata. Ili da barem postavi mehanizam kojim grad može ograničiti i jedno i drugo, simetrično. Ovako je odgovor nedvosmislen: jedan kanal prodaje se gasi, drugi ostaje otvoren cijelu noć. Tko ima koristi od toga, nije teško izračunati.

Tko zarađuje na zatvorenom hladnjaku

Trgovac u dućanu prodaje pivo po dva ili tri eura. Isti taj trgovac ne može odlučiti hoće li gostu donijeti pivo na stol, jer nema stol. Ugostitelj prodaje to isto pivo po pet, šest ili sedam eura, plus napojnica. Kad se državnim zakonom u 21 sat zatvori jeftiniji kanal, čovjek koji je htio popiti pivo navečer ima dva izbora: ostati trijezan ili otići u kafić. Mjera koja se prodaje kao briga za javno zdravlje u praksi je preusmjeravanje potrošnje, i to s jeftinijeg na skuplji kanal, a rezultat pijanstava će ostati isti.

Ako se ugostiteljima ne dira radno vrijeme i ne dira im se mogućnost služenja alkohola, koja je onda točno javnozdravstvena dobit? Manje opijanja kod kuće, više opijanja u javnom prostoru. Svejedno, pijandure kojima je stalo će se nakupovati alkohola u 20:59 i to je to.

Beogradska epizoda

Beogradska epizoda ovdje služi samo kao podsjetnik koliko brzo takve mjere izlete iz okvira. Skupština Beograda je 2011. zabranila prodaju alkohola u dućanima od 22 do 6 ujutro, ugostitelje nije dirala. Ustavni sud je istu godinu odluku oborio jer je ograničavala punoljetne građane u cjelini, a ne samo maloljetnike. Beograd je zatim pronašao način da je vrati, da bi je krajem 2015. konačno ukinuo uz priznanje da „nije dala očekivane rezultate”. Ostali su podaci o padu prometa od 30% u trgovini i ukinutih 300 radnih mjesta u noćnoj smjeni. Tko je u međuvremenu rastao, ne treba posebno objašnjavati.

Hrvatski je prijedlog pravno bolje postavljen od beogradskog, jer ovlast dolazi izravno iz nacionalnog zakona, pa se neće tako lako srušiti pred sudom. To samo znači da će mjera, ako je gradovi prihvate, vjerojatno trajati duže. Ne znači da će biti pametnija. I dalje stoji pitanje na koje predlagatelj nije ponudio odgovor: ako je problem alkohol noću, zašto je rješenje samo polovica alkohola, baš ona polovica koja konkurira ugostiteljskom šanku.

Ako Burić sutra zabranu uvede, ona bi po prijedlogu vrijedila na cijelom području grada. Stanovnik Brodarice, Sitnog Donjeg ili Grebaštice, gdje od noćnog reda i mira nema ni glasa, ne bi mogao u svom dućanu kupiti pivo jer netko kilometrima dalje možda radi nered. Isto vrijedi za Kaufland, koji radi do kasno u noć i s pijanim turistima u Kalelargi nema baš nikakve veze.