Dobronamjerni dječak s infantilnim idejama
Vrijeme radnje: 1964.
Mjesto radnje: Šibenik, jedna osnovna škola.
Učiteljica pita redom trećašiće što žele biti kad odrastu, te ih pita zašto baš to zanimanje.
Mate: “Ja želim biti vatrogasac! Želja mi je pomagati ljudima u nevolji i biti hrabar i koristan za društvo.”
Učiteljica: “Mate, to je jako lijepo, morat ćeš biti snažan, hrabar i razborit u opasnim situacijama, ali svakako plemenit poziv. Idemo dalje. Ana, što bi ti voljela biti kad odrasteš i zašto?”
Ana: “Ja bi voljela biti liječnica, da mogu liječiti ljude i baviti se znanošću da mogu otkrivati lijekove za rak i ostale bolesti.”
Učiteljica: “Ana, to je jako hvalevrijedan životni poziv. Trebat ćeš puno učiti i raditi, ali sve se može ako se puno truda uloži. Sigurna sam da ćeš biti sjajna liječnica! Željko, što ti želiš biti kad odrasteš?”
Željko: “Ja želim biti gradonačelnik Šibenika!”
Učiteljica: “To je divno Željko. Koji bi bio tvoj glavni cilj kao gradonačelnik Šibenika?”
Željko: “Napraviti žičaru između tvrđava, kao što su prošle godine u Zagrebu napravili prema Sljemenu!”
Učiteljica: “Ha ha, a Željko moj dragi, pa čemu žičara između tvrđava, to se gradi za skijališta i za na vrhove planina, kao što je to u slučaju Zagreba.”
Željko: “Pa tako da se ljudi mogu lakše kretati po gradu i da se rješe probl…”
Čitav razred je prasnuo u smijeh i jadnog Željka su zločesta djeca prekinula koji je htio dovršiti svoju viziju Šibenika sa žičarama. Učiteljica je povikala i smirila djecu da se prestanu hihohati.
Učiteljica: “Dobro djeco, nemojte se smijati Željku, to nije lijepo! Željko, svakako ti radi na tome da postaneš gradonačelnik, a kad budeš na toj funkciji, nesumnjivo je da ćeš tad biti zreo, mudar i razborit i onda ćeš shvatiti zašto nema nikakvog smisla to što govoriš.”
Nasmijala se učiteljica još u sebi i pomisli, Bože dragi što sve djeca neće lupiti. Žičara između tvrđava, koja samo blesava ideja!
