Sitno Donje: nismo ni grad ni općina, pa što smo onda?
Piše: Marijana Kljaić
Jedan problem o kojem se ne priča su sela koja administrativno pripadaju gradu, ali u stvarnosti, ne pripadaju nikome. Grad razvija grad, općine razvijaju sebe, a mi, koji smo negdje između, ostajemo po strani bez jasnog fokusa, strategije, osjećaja da se vodi računa.
Općina Unešić jučer je proslavila Dan općine. U prvi plan stavljeni su djeca i mladi: besplatan vrtić u suradnji s Dječjim vrtićem Drniš, naknada za novorođenče od 1.000 eura za prvo dijete do 4.000 eura za četvrto i svako sljedeće, sufinanciranje učeničkih karata, studentske stipendije, škola plivanja i STEM radionice. Sve to u općini od svega 1.269 stanovnika u 16 naselja, koja je u zadnjih deset godina izgubila preko 400 ljudi. Demografski ispražnjena, fragmentirana, a opet s besplatnim vrtićem i barem pokušajem da zadrže ljude.
Sitno Donje, dio Šibenika, ali ni grad ni općina
Sitno Donje, koje administrativno pripada Gradu Šibeniku, ima 457 stanovnika, više nego polovica unešićkih naselja zajedno. Vrtić postoji, ali se za njega plaća, dok je u Unešiću besplatan. Sitno Donje nema načelnika, nema vlastiti proračun, a njegov mjesni odbor svake godine dobiva paušalnih 1.000 eura iz Grada, manje od cijene jednog energetskog certifikata ili kad se idu političari počastiti na naš račun. Mjere za djecu i mlade ne postoje.
Razlika je vidljiva i u opipljivim brojkama. Općina Unešić daje za prvo dijete 1.000 eura, za četvrto 4.000 eura, sve odjednom. Grad Šibenik za prvo dijete daje 400 eura, a iznos od 4.900 eura za treće i svako sljedeće dijete isplaćuje raspoređen na sedam godina, u sedam godišnjih obroka od po oko 700 eura. Za svaki taj obrok roditelj mora svake godine iznova podnijeti zahtjev, a ako ga propusti, gubi pravo na naknadu za tu godinu. Roditelj koji se 2026. odluči za prvo dijete u selu pod Šibenikom dobiva manje od polovice onoga što bi dobio u 2,5 puta manjoj općini Unešić.
Iste te mjere koje danas nudi Unešić imale bi puni smisao i u Sitnom Donjem, kao i u Brnjici, Lepenici, Konjevratima ili Podinama. Mlade obitelji koje razmišljaju gdje ostati neće se voditi tvrđavama i ljetnim festivalima, nego praktičnim stvarima: koliko košta vrtić, postoji li školski prijevoz, hoće li dijete imati osigurane radionice i sport, dobije li stipendiju ako želi na studij. Sitno Donje gubi ljude iz istih razloga iz kojih ih gubi Unešić, samo što za razliku od Unešića nema ni jedan alat kojim bi taj odlazak usporilo. Grad Šibenik tih alata ima na pretek i može ih financirati bez problema. Pitanje je samo hoće li.
Razlika nije u ljudima, nego u odgovornosti
Razlika između Unešića i sela pod Šibenikom nije u ljudima, nije u potencijalu, nije u sreći. Grad Šibenik s proračunom od preko 100 milijuna eura opsjednut je jednom jedinom stvari: samim gradom, i to onim njegovim dijelom od Doma zdravlja do Vanjskog, koji za gradsku vlast takoreći i jest cijeli Šibenik. Ogromni iznosi slijevaju se u tvrđave i turističku promociju, u projekte dobre za razglednicu, dok su i sami šibenski kvartovi van samog centra zapušteni. Sela u zaleđu dobiju tek pokoje dječje igralište kao gestu, i tu priča staje. Općina Unešić, sa svega četiri posto iznosa šibenskog proračuna, pokazuje da odgovornost prema vlastitim stanovnicima nije pitanje resursa, nego prioriteta.
Sela pod Šibenikom danas su teritorij i zgodni jer donose bez puno truda glasove i ne vide ih kao prioriteet, ni nas ni bilo koje selo u zaleđu. Dok se to ne promijeni, ostat ćemo zadnja rupa na svirali.